Ana Ratković: Posveta Hiroshigi

Ana Ratković magistrirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Matka Vekića, a od 2008. godine sudjelovala je na brojnim grupnim izložbama u Hrvatskoj. Izložba u Galeriji Inkubator prva je samostalna izložba ove mlade umjetnice.

André Malraux – francuski predstavnik književnoga nadrealizma i teoretičar umjetnosti, godine 1947. započinje  opsežan  projekt  stvaranja  arhiva  svojega Imaginarnog  muzeja. Iako je  ovaj muzej  bez zidova uključivao velik broj fotografija koje je Malraux odabrao za  svoje zbirke albuma, čitav koncept sa svojom retorikom označivanja transgresira fizičku dimenziju umjetničkoga artefakta i fokus stavlja na mentalno-emocionalne nukleuse osobne memorije. Upravo njegove teze kako sva umjetnička djela s kojima dođemo u kontakt i ostvarimo odnos – u nama ostavljaju neizbrisiv trag te svoje reperkusije  doživljavaju  u  specifičnim vidovima  svijesti  svakog  pojedinca  –  svojevrsnu translaciju doživljavaju u predstavljenome radu Ane Ratković.

Za mladu je umjetnicu opus jednoga od najvećih japanskih majstora drvoreza 19. stoljeća – Hiroshige, označio razvijanje već postojećega snažnog senzibiliteta za japansku kulturu u kontekstu vlastitih idejnih i konceptualnih autorskih praksi. 'Hiroshige je uspio pretočiti esenciju mojega doživljaja čitave kulture i civilizacije u jednostavne radove […];' a upravo jednostavnost, reduciranost i aforističnost čine  formalne, ali i narativne okvire unutar kojih se ostvaruju oba autorska izraza, svaki sa svojom perspektivom i vremensko-prostornom zadatošću.

Ana Ratković svoja platna stavlja u specifičan suodnos s djelima Hiroshige – umjetnikovi drvorezi čine jasno inspiracijsko čvorište, gdje se suodnos elemenata konstruira kroz različite dinamizme. Tri velika platna autorica gradi kao jednostavne kompozicije u kojima jasno dominiraju ljudske figure te priroda u koju su smješteni. Ipak,  riječ je ovdje o subjektima koji su svedeni tek na znak; njihove priče nisu partikularne i osobne, nego ih se čita kroz prizmu univerzalnih polemikâ o pojedincu i prirodi, o osobnom i općem, o vanjskom i unutarnjem, o samoći i kolektivu.

Autorica vjerno prema Hiroshigi razrađuje kompozicijske koordinate, međutim redukcijom elemenata ostvaruje još čišći, otvoreniji i, s druge strane – interpretativno potentniji prostor. Nadalje je kolorit koji koristi veoma zagasit i ponešto potencira tipičnu plošnost drvoreza, a za njezina je platna, nastala kombinacijom ulja i akrila, karakteristična i metoda izrade u kojoj se alterniraju potezi kistom te površine boja otisnutih s papira na platno.

Osim direktnih formalnih i tehničkih praksi japanskoga drvoreza koje Ratković implementira u vlastiti likovni jezik – matrica aproprijacije i nastavljanja ostvaruje se i u njezinim radovima drugih vrsta. Naime, kompozicijski plan, tretman linija i kontura, zatim kolorit i atmosferičnost odnosa čovjeka i prirode – čine skup elemenata koji su svoje mjesto pronašli i u drugoj grupi radova Ane Ratković obuhvaćenoj ovom izložbom. Crteži malenoga formata svjedoče o specifičnosti medija i promjeni izraza koje pojedini medij uvjetuje, a unatoč karakteristikama koje dijele s velikim platnima – ovi likovni aforizmi prezentiraju i određeni odmak od predloška te čak transcendiraju japanski moment, približavajući se svojoj zapadnjačkoj ontologiji.

Konačno, sadržajna dinamika koja se ostvaruje u suodnosu dvaju umjetnika, u svojemu podtekstu zapravo markira poziciju umjetnice prema čitavome jednom kulturnom krugu. Na pitanje kako bi estetiku, filozofiju i svjetonazor koji Hiroshige utjelovljuje (a ona sama preuzima i dalje razrađuje) prenijela na perspektivu zapadnjačkoga čovjeka kao njegova socio-kulturnoga antipoda, Ana Ratković odgovara:  „Ovdje  je  riječ  o  univerzalnim  pitanjima,  primjenjivima  na  svakog  čovjeka,  u  svakoj kulturno-društvenoj  situiranosti.  Možda  se  u  apostrofiranju  odnosa  čovjeka  i  prirode,  odnosno čovjeka i njegova unutarnjeg bića, nalazi odgovor namijenjen pitanjima važnih životnih dinamikâ. Možda. Neka to ostane kao mogućnost. Ja otvaram tu mogućnost.' Martina Bratić