Preskočite na glavni sadržaj

'Pariz - skice za portret grada' Stanka Abadžića

Nakon promocije fotomonografije 'Pariz – skice za portret grada' fotografa Stanka Abadžića koja se održala 15. ožujka u Laubi, izložba njegovih fotografija ostaje otvorena do 28. ožujka.
vrijeme: 15.03.2013.
mjesto: Brussels, Belgium
url: http://www.defactoart.com/
Skice za portret jednog grada. Grada namjerno neimenovanog u nazivu, kako sam naziv adhezijom ne bi povukao čitavu onu memoriju razglednica i predstavio grad neovisno umjetničkoj interpretaciji, isključivo asocijativnom adicijom monumentalnih spomenika. Izložba započinje fotografijom rijeke Seine, koju dodiruje pločnik od granitnih kocaka; iznad svjetiljka, noćna lampa. Ovdje se nalaze sva ishodišta kretanja u onaj tajni pohod gradu. To su slike koje trepere i uvijek nanovo vibriraju svojim životom. Stanko Abadžić slika grad svjetlosti u njegovim odsjajima i arabeskama, na mjestima  gdje ne dopire agresivna artificijelna svjetlost, nego tamo gdje se sam grad ogleda s nebom i odsjajem rijeke. Sjena i svjetlost, rub pločnika, okvir prozora kavane ili obrisi stabala ne iskazuju se u svojim detaljima, nego u punoći i isprepletenosti gradskih datosti. Stolica u parku, grane stabla, odložena ruža, postavljeni stolovi, stepeništa, željezne ograde, skice su same od sebe, njihovi obrisi imaju vlastiti život i, gotovo da možemo reći, neki svoj zamamni ples.


Taj zajednički ispis koji Abadžić zove skicama čini zaista jedan portret grada Pariza. Daleko od glamura, ali toliko bliže stvarnom tkanju života Parižana, onoga sukusa grada koji se taloži, koji je podloga magičnom fluidu koji taj grad i ima. Slijedom tih slika grad se pretvara u tkanje koje želimo vidjeti i promotriti onako kao što želimo razotkriti tkanje paukove mreže, koja uvijek nanovo nastaje mijenjajući se u svom osvjetljenju, u razapetosti unutar vlastitoga sjećanja, brinući se da ta suptilnost doživljaja ne bude rasparana. To je Pariz koji se ne može ispričati, već se treba doživjeti, treba biti otkriven, ali je neprenosiv. Jer svjetlost i mjesto; ritam tih datosti zakonitosti su jedne sredine čije je iskustvo neprenosivo bez direktne spoznaje, memorije te potom čežnje za ponovnim viđenjem. Kao da svi ne poznajemo doživljaj svjetlosti, ili zvuka hoda po granitnim kockama, koji ponekad, u jednom drugom gradu, probudi sjećanje na atmosferu ovoga grada. Upravo sjena nekog stabla otključa memoriju osjećaja i ushita. iz teksta Ariane Kralj