Performans Gorana Ristića / Ja sam historijski čist

'Pod utjecajem vanjskih okolnosti koje se stalno mijenjaju, i sva se živa bića moraju usavršavati, ali na strukturalan način, vrlo oprezno, poštujući osnovna egzistencijalna načela. Inače nema života. Prvo i osnovno biološko pravilo bez kojeg nema života je glavna osobina neumoljivosti i strogosti poštivanja, prije svega prirodnih zakona i ograničenja. Preseljenje na nova prirodna staništa, življenje s drugom okolinom i novim ljudima, na neki način nas vodi ka promjeni shvaćanja dosadašnjih iskustava, odnosa prema određenim problemima i životu. Na ljudskom tijelu se nalaze izumrle stanice, koje su odraz historijskih traganja i patnji koje smo iskusili na vlastitoj koži.

Da bi smo bili spremni prihvatiti iznova novo društvo i u njemu se uklopili i djelovali zdravo, bez sukoba s prošlošću i njenog nametanja u današnjici trebamo se očistiti taloga dosadašnjeg hodočašća kroz život. Inače historija postaje sadašnjost i proživljavamo je u svakodnevnom trenutku kao u novom ruhu sadašnjosti. Sve što postoji u živoj i neživoj prirodi, postoji u četiri dimenzije, razapeto je na križu: dužina, širina, visina, dakle prostor, i vrijeme. Vrijeme probijanja granica uzrokuje raspadanje prethodnog oblika i zauzimanje novog, tj. forme. Kada se granice ne bi nikada mijenjale, život na zemlji ostao bi u prvobitnoj formi jednostaničnog bića, pod uvjetom da se ni vanjske okolnosti ne mijenjaju, ali jesu. Na tjelesnoj razini koža između ostalog nosi simboliku međudržavnih odnosa i pomicanja njenih granica.


To je vrlo simbolična granica koja nas i fizički odvaja od ostalog svijeta. Pokraj drugog doma u kojem živimo koža je naš prvobitni dom a država treći. Kao što održavamo unutrašnji red i mir u državi i domu, tako bi trebali pročišćavati i mijenjati novo ruho na sebi ako je postalo teret. Stara koža se svakodnevno i neprimjetno nagomilava, a ispod nje izrasta opet naša nova granica, tj. koža pod uslovom da nije opterećena vanjskim promjenama. Postupne promjene, rast i usavršavanje, biološki su očito dobrodošle i bezbolne, ako ih ne zapustimo da prerastu u mračnu zonu. Jer jučer nije isto što i danas, ali sadašnjost je temelj budućnosti. Upravo je taj nagomilani historijski proces, problem današnjice mnogih država i međuljudskih odnosa.

Udruživanje radi lakšeg preživljavanja u prirodi postoji od pojave prve žive stanice do danas. Isti princip vlada i u ljudskom društvu. Na društvenoj razini prva zajednica je obitelj. Zatim smo se udružili u gradove, županije, države i unije. Poput prvih jednostaničnih bića koja su se milijardama godina mijenjala, prilagođavala novim uvjetima, usavršavala, udruživala radi preživljavanja, pa i po cijenu gubitka vlastitog identiteta. Mnogi su na tom putu pali na životnom ispitu zrelosti, a potomci onih koji su uspjeli i danas su živući predstavnici svoje vrste s iskustvom životnog bola kojeg su pretrpjeli na vlastitoj koži. Što je s individualnim potrebama? Nismo svi jednaki. Točno.

Psihijatar Carl Gustav Jung je na to pitanje odgovorio: 'Individualni put može biti malo drukčiji od kolektivnog, ali ne bi smio biti usmjeren protiv kolektivne norme jer tada postaje norma sama!'. Drugim riječima imamo pravo na vlastitu originalnost, ako ona ne ugrožava društvo i zajednicu u kojoj živimo. Jer u tom slučaju bismo nametali svoje ideje drugima i sami postavljali svoje normative koji ne odgovaraju većini, što je vrlo konfliktno, rizično i upitno za opće dobro. Ima i takvih ekstrema, to su oni koji su u vječitom sukobu s cijelim svijetom, ali i sa samim sobom. Red i disciplina – poručuju nam preci, ne bez razloga. Reda mora biti, počevši od poštivanja bioloških granica svoga tijela i odgovornosti prema samima sebi: zrak, hrana, spavanje, higijena. Potom i poštivanje svoje okoline, jer nismo sami. Goran Ristić

Goran Ristić rođen je 1989. godine u Mostaru gdje je završio Likovnu školu te Akademiju likovnih umjetnosti, smjer Grafika. U svom radu koristi se medijem slike, fotografije, videa, instalacije i performansa. Dosad je izlagao na 4 samostalne i brojnim skupnim izložbama u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji te je 2012. dobitnik nagrade za video na Međunarodnoj izložbi videa u Sloveniji, galerija Velenje. Živi i radi u Zagrebu.

Haustor-galerija LiberSPACE experimentalna je platforma koja želi potaknuti promišljanje ekologije umjetnosti, ekonomije umjetničkog rada, legislative prostora, pozicije umjetnika i produkcijskih trendova unutar suvremenog birokratskog  aparata za proizvodnju umjetnosti i kulture. Haustor-galerija LiberSPACE inicirana je kroz suradnju plesnog studija Liberdance i likovne umjetnice Tonke Maleković/Udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze.