Izložba fotografija Borke Širola i Marina Aničića

Zacijelo nesvakidašnja izložba fotografija. Kako retro, zbog boja koje nas svojim jarkim flashom zasljepljuju već na prvi pogled, tako i suvremena, ako je pokušamo shvatiti kao metafizički obračun svjetla i sjene, uz autorovo naglašeno nastojanje da umjetnost fotografije postane apstraktno putovanje u svijet novog kolorita i nepredvidljivosti umjetnog svjetla. Uz to stoji i činjenica da su ovi radovi proizvod najobičnijeg Iphone uređaja, dakle tog lako dostupnog komunikacijskog sredstva kojega gotovo svatko od nas posjeduje, no nije svatko sposoban iz njega izvući umjetnost, uzeti ga u ruke i odnositi se prema njemu poput starih majstora fotografije prema prvim fotografskim aparatima.

To ne znači da se ovaj moderni, futuristički pristup ne može nazvati umjetničkim djelom, doduše jako osobnim, no zasigurno originalnim i možda prvi puta izloženim? No najbolje je citirati Aničića koji odgovara: Nikad ne znam što ću dobiti i na kraju biram slike koje me fasciniraju jer na neki način nisam autor istih, ali sam selektor koji ih kasnije komponira u cjelinu.. Možda je ovaj bizarni pristup fotografiji duple ekspozicije kroz razne efekte solarizacije, ta Lo-Fi fotografija ili, bolje rečeno, 'fotka loše kvalitete', Marinova nova pustolovina i odmak od crno-bijele tišine art fotografije. Koloristička apstrakcija koja tek u blijedoj nijansi aludira na neke nama poznate forme, nekako više nudi mogućnost da zaključujemo sami.
 
Nije li to i smisao svake apstrakcije? Pa čak i onda kada se na slici vide konture lica ili pak poznato nam lice, mi u njemu nalazimo novi karakter, mogućnost, trip u neko novo svjetlo...Klik u kliku, fotka u fotki, boja u boji, forma u formi, svijest u podsvijesti, futur u prošlosti, retro u suvremenosti. Marin, psihodelični istup iz okvira svakidašnje novinarske fotografije, odvažni skok u kolorit metafizičke mogućnosti. Borkini pak motivi, vrlo jasni, ugašeni na neki način u staroj patini primitivnih boja, romantični svijet ljudi, djece, obitelji, djetinjstva.. sjeta, smiraj života, igra, toplina lica, ukratko - poetika života vrlo jasne emotivne poruke. Dizajnerski vješto postavljeni radovi, obilježeni logotipima, znakovima, simbolima koji poručuju, zapitkuju, označavaju...

Neke fotografije prizivaju prošlost, tradiciju primorja, dok druge jednostavno reflektiraju faze već spomenutog života i njegova tijeka od ranih dana (čitaj igra), do starosti i zalaska života (čitaj mudrosti). I ova tehnika, kao i u Aničića, Iphone je proizvod, no odmaknuta od apstrakcije, okrenuta realnim, stvarnim manifestacijama svakodnevice, vrlo odmjerena, točna i razrađena do zadnje nijanse. Borkina dizajnerska preciznost i topli sfumato premaz zaboravljenih boja davnine koju priziva sve više. Ovaj dvojac novim spravama komunikacije izvlači scene iz dotrajalog sloja prošlosti, pokazujući u apstraktnoj budućnosti da vrijeme zapravo ne postoji. Ono stoji. Tu je spojeno ono što je bilo, što jest i što će biti. U jednoj točki. U jednom kliku. Riccardo Staraj