Predstava 'Kako je Dunda spasila domovinu', u režiji Snježane Banović, bit će praizvedena u petak, 5. listopada, u 20 sati, u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula. Slobodan Šnajder je ovom dramom osvojio Drugu nagradu za dramsko djelo 'Marin Držić' za 2008. godinu.
vrijeme: 05.10.2012. 20 h
mjesto: Pula; Istarsko narodno kazalište, Laginjina 5
scenografkinja: Dinka Jeričević
kostimografkinja: Dženisa Pecotić
autor glazbe: Mate Matišić
koreografkinja: Andrea Gotovina
oblikovatelj svjetla: Dario Družeta
U predstavi igraju: Lana Gojak, Mladen Vasary , Mirjana Sinožić, Denis Brižić, Helena Minić, Rade Radolović, Gea Gojak, Romina Vitasović, Željko Vukmirica i Asim Ugljen.
Slobodan Šnajder o predstavi piše:
''Nisam prvi koji je ukrao Dundu iz Maupassantove pripovijetke 'Boule de suif'. Naprotiv u časnom sam društvu kradljivaca: na primjer, jednako je učinio John Ford za slavni film 'Poštanska kočija', godine 1939. prošloga stoljeća. Ipak, Dunda je naša i mi smo njezini u ovom komadu; mi smo i 'Francuzi' i 'Prusi', premda smo neki više 'mi', neki smo manje 'mi'. Ali svi smo 'mi', kao što u predstavi kaže grofica de Breiville za građane Rouena.
Htio sam napisati 'probavljivi' komad o teško probavljivim stvarima.
Teško je na primjer 'probaviti' muku kad uvidiš tko su sve stvarni i jedini korisnici katastrofe koja je za Maupassanta pruska pobjeda nad Francuzima 1871.; tu bi Prusi bili pobjednici, Francuzi gubitnici. Iznenađen, Maupassant opisuje Francuze koji su, međutim, dobitnici, danas bismo rekli: ratni profiteri, što su se aranžirali s porazom, a onda s pobjednicima. Koliko ih je onda tek među našim pobjednicima? Nemojmo zaboraviti da nitko nikada na Balkanu nije još izgubio nijedan rat. I koliko je lakše 'unovčiti' pobjedu. Pa i 'domovinu': Imamo Francusku, zar ne? Još nam Pruska ni propala, ili možda jest? Ma kakvi! Dok bude Pruske, bit će i eura.
Dunda u mojem komadu jest sama za se 'pokret otpora', u diližansi koja juri u svijetlu budućnost. Ta budućnost pripada onima koji su se 'aranžirali', Držić bi rekao, oni su se 'brjemenu akomodali'. Otud zadnje riječi u predstavi glase: 'Ništa više ne može zaustaviti NJIH.' No Dunda, eto, u najmanju ruku zapet će u pobjedničkom grlu, makar kao oglodana kost. Tako završava ova moja 'mala pokazna vježba iz kanibalizma'. Domovina bit će spašena, Dunda bit će pojedena. To je, u odnosu na Maupassanta, korak dalje prema 'konačnom rješenju'.
Taj je korak, međutim, bilo nužno učiniti. Maupassant, naime, na kraju svoje pripovijetke, ostavlja Dundu osamljenu, usred prezrive šutnje. Premda su samo po sebi ubojiti i ta šutnja i taj prezir uspješnih naspram nespretnih, onih koji su 'ispali' jer se nisu kvalificirali, ali ipak je ostala opasnost da Dunda počini neku daljnju psinu; to jest da i dalje vesla po svome. To je, ali, nedopustivo.
Kad bi oni koji imaju naprosto smazali one koji nemaju, bio bi to put prema efikasnijem društvu u kojemu, neometani ni od koga, postoje samo gospodari. Oni koji su 'mi'. Nestalo bi siromaštva jer bi ponestalo siromašnih. Idila! Kud ćeš veće sreće? Svijet profita koji beskonačno raste. I proždire one koji se nisu kvalificirali. Naš svijet. '
