Izložba Koraljke Kovač u Studiju Moderne galerije 'Josip Račić'

Koraljka Kovač slikom utjelovljuje nepravilni krug – niz koncentričnih krugova koji centrifugalnim kretanjem vode do središta i obrnuto, centripetalnim do rubova prikaza, obruba i granica unutar, također, nepravilne četvorine. Krug je umjetničin simbol arhetipskih svojstava, mjera i izraz vlastita bića kojim obuhvaća, mjeri i oplemenjuje svijet i kozmos u neprekinutoj potrazi za osobnim središtem, jezgrom bivanja, postojanja.  Krug je jedan od temeljnih ljudskih simbola; djeca prije faze diferencijacije prvo crtaju krug, Platon je krugom/kuglom označavao ljudsku dušu, zanimljiva je analogija između okruglosti čovjekove glave i zakrivljenosti svemira, Zemlja, Mjesec i Sunce su okrugli…, kao i jastvo: ravnovjesje emotivnog, intuitivnog, osjetilnog i razumskog.

Projiciranje neopipljivih, naslućenih snoviđenja o sebi i kozmičkom redu stvari ponajbolje se sublimira apstrahiranim simbolom koji osim vidljivog prikaza, ukazuje na nešto drugo: slojevitost vlastitosti koja se poput kore ljušti i otkriva u kružnoj točci, centru čovjeka i kozmosa, ali i ugođaja božanske svjetlosti poput emanacije aureole, svjetlosti Mjeseca, mjesečini. Prigušena mjesečeva svjetlost ujedno je i boja, a ultravioletna valna dužina vidljivog spektra pridaje prikazu nestvaran i nadstvaran ugođaj, dubinsku os kozmičkog. Nešto što je u određenim frekvencijama nevidljivo ljudskom oku, iza predmetnog, iza prirodnog, iza vidljivog, što umjetnica intuitivno naslućuje i simbolički prikazuje.

Put obasjan mjesečinom, prigušenim silama noći, komuniciranje sa svjetlošću zvijezda i Mjeseca, onostranim, a osjećajnim i osjetljivim u neodređenoj, a fascinirajućoj ljepoti 'onog nečeg'. 'Sama priroda, suprotstavljena umjetnoj naravi povijesti, djeluje mračno, bezoblično, tajanstveno: ne prepušta se jasnim i određenim oblicima, nego obuzima gledatelja veličanstvenim i uzvišenim vizijama. Stoga se Ljepota prirode ne opisuje nego se neposredno doživljava, neposredno spoznaje dok joj se prepuštamo. Budući da je noćna melankolija osjećaj koji najbolje izražava to uranjanje i prožimanje s prirodom, romantičan je i čovjek koji šeće noću te nemirno tumara na mjesečini.'  

Romantična je ljepota, posebice njemačkih romantičara, nakon iskustva moderne, ovdje posve apstraktna, ali kozmičko osjećanje ljepote je istovjetno. Vizualni jezik sublimiran u svjetlosnu igru materije i duha autorice, nizom obojenih ultravioletnih psiholoških silnica koje na prostornoj osi dinamiziraju cijeli prizor, rasprostire se svjetlosnim žarenjima, modrim privlačenjima u sliku; u centar, u središte, a purpurnim i žutim treptajima usmjerenim prema oku promatrača, širi se izvan slike. Tvarno i materijalno postaje svjetlosno i duhovno. Mobilni mjesečevi objekti kao da prikazuju četiri mijene, a opet trakastim spektrom odašilju osjećanje atmosfere, prigušeno obojenih oblaka noćnog neba. Svjetlosne senzacije ambijenta, svjetlosti što prigušeno sjaji u noći, odnosi između temeljnih oblika kruga i četvorine, odnosi između brojeva 3, 4 i 7, trojstva, tame i cjelovitosti, optička i taktilna osjećanja ambijentalnog prostora, statičnosti i dinamičnosti prizora ujedinjeni su u autoričin svjetonazor: traženje čovjeka u kozmičkom i kozmičkog u čovjeku. Željko Marciuš