Izložba Dine Zrneca

'Radove Dine Zrneca publika je možda prvi puta imala priliku zapaziti tijekom samostalne izložbe u galeriji SC (2010), kada je u okviru serije izložbi nadolazećih umjetnika mlađe generacije 'Oni dolaze…' izlagao svoja zapažena velika platna 'Bez naziva' iz serije 'Projection room'. Afirmirajući se u kontekstu zamaha figurativnog slikarstva i prisvajanja tema nostalgije, modernizma, socijalizma, Dino Zrnec slika prizore pogona tvornica, referirajući se na današnju sudbinu napuštenih industrijskih proizvodnih pogona i 'nedovršene utopije'. Sve je to, uz interes za figuraciju tvorilo središnje mjesto izložene serije radova. Naslikane 'projekcije' Dine Zrneca predstavljale su susret slikarstva, fotografije, arhiva i slika iz projektora. Putem uvećanog prizora slikane fotografije i njezine projekcije kao da je u njih bio uronjen i sam autor. U tvorničke prizore Dino je uključivao vlastiti lik, što je stvaralo autobiografski i autoreferencijalan moment u djelu.

Novi radovi Dine Zrneca donose nam neočekivani zaokret. Kako bi ispitao slikarstvo i medij slike Dino napušta dobro prihvaćeni trend figurativnog slikarstva i kreće nestabilnim putem istraživača. U novim radovima nema više predstavljačke stvarnosti, nekog prepoznatljivog prizora, ni ljudske figure. Nema naracije. Umjetnik poseže za sasvim drugim sredstvima i postupcima. Slika je (p)ostala emancipirano istraživačko polje i dio je sustavnog istraživačkog procesa, te predstavlja razvojni put autorovog izražavanja i slikarskog jezika.

Ako u prethodnoj seriji radova možemo prepoznati autoreprezentacijski karakter ili poziciju subjekta, u novim ga radovima nema, oni su impersonalni, sa referencijalnim uporištem u interesu za slikarstvo. Novonastala situacija rezultat je sustavnog promišljanja problema slike i medija slikarstva, njihova ontološkog statusa.

'Serija slika nastala je iz tehničkih grešaka, eksperimentiranja sa preparacijom i bojom u kojoj se boja razlijevanjem i slikanjem bez kontrole, propuštanjem kroz platno preslikava sa prednjeg djela platna na stražnje platno. Prihvaćanjem grešaka i korištenjem jeftinih materijala koji podržavaju mogućnost eksperimentiranja pokušao sam minimalnim zahvatima, napraviti nešto što bi se moglo nazvati granicom prezentacije', tvrdi Dino Zrnec.

Ono što nastaje formira se istovremeno, paradoksalno između reprezentacije i ne-reprezentacije, nemimetičkog i mimezisa, poprimajući ponekad karakter znaka. Koristeći minimalna sredstva predstavlja dekonstrukciju slikarskog jezika. Novi ciklus Dine Zrneca predstavlja seriju radova kojima autor “misli sliku”. Predstavlja jasnu i kompaktnu cjelinu, slikarsku i izložbenu koncepciju utemeljenu na konstitutivnim elementima slike i osnovnim tehničkim sredstvima – platno, boja, drveni podokvir (blind rama). Nema naracije, samo ogoljavanje na elementarne dijelove, što ukazuje na umjetnički postupak koji postaje središnji sadržaj djela. 'Razmišljao sam kako proizvesti sliku iz primarnih elemenata slike', nastavlja Zrnec.

Osnovnu koncepciju ovog slikarskog ciklusa čine tragovi rešetke drvenog podokvira koji tvore jednostavne ortogonalne geometrijske kompozicije sa mrljama boje koja probija kroz podlogu od žutice. Vidljivim (elementom slike) postaje ono što je uobičajeno nevidljivo, u prvi plan izlazi ono skriveno. Riječima Dine Zrneca: 'Slike koje su nastale prelijevanjem boje sa jednog platna na drugo nazvao sam vidljivim i nevidljivim.'

Zbivanje se odvija na planu plohe. Međutim autor ovdje ne promišlja samo plohu slike, promišlja ono što se nalazi iza nje, i promišlja prostor i situaciju izložbe. Tako u prostor Dino Zrnec i smješta svoje radove, okomito okrenute prema zidu, vidljive sa obje strane. Stvara neuobičajenu galerijsku situaciju, a slike poprimaju karakter objekta. Zatim ih slaže u kromatske parove, gdje je jedan element para monokrom, u kojeg također intervenira kako bi 'iščašio' konvencionalno ravnu plohu platna i otvorio prostor, dok drugi dio para čini otisak podokvira kao 'duh slike', njezin otisak. Na taj način intenzivira odnos vidljivo – nevidljivo, uspostavljajući dijalog i međuodnose.

Ovi radovi, koje nam postaje komplicirano  shvaćati 'samo' kao slike, budući da predstavljaju nešto više, predstavljaju odnos prema slikarstvu obojenog polja, tradiciji monokromnog slikarstva, a komuniciraju sa minimal artom i slikama – objektima (shaped canvas). Iako danas intervencije na/u platnu poput razrezanog platna 'Tela tagliata' ili 'Concetto spaziale' Lucia Fontane ne djeluju traumatično kao 1960-te, interes za istraživanjem prostora u okviru slike i dalje je aktualan, kao i interes da se promatrača čini svjesnim elementarnosti prostora.' Branka Benčić