Izložba Petra Dolića na Palmižani

Palmižana je omiljeno kiparsko sidrište. Decenijama hrvatski kipari svojim radovima mijenjaju stoljetni turistički posjed obitelji Meneghello u hvarskom arhipelagu. Ovog ljeta 2012. to su mladi umjetnici rođeni  u  sedamdesetim koji su već snažno obilježili našu likovnu scenu - Elvis Berton 1970., Petar Dolić 1975. Petar Hranuelli 1975. i Vedran Staničić 1974. godište.
           
Palmižansku  terasu već drugu deceniju krase njegove skulpture, a tu je imao i svoje prve izložbe. Ove godine autor se predstavio novim, osvježavajućim radovima malih slika - reljefa sa zadanom formom – 25x25 cm i zadanom temom – aktovi, mostovi, zvjerinjak, koji su izazvali veliki interes brojnih moreplovaca iz čitava svijeta. 
           
"Već prvi pogled na ovcu prikazanu na slici Petra Dolića podsjetio me je na nezaboravnu  literarnu ovcu koju nitko nije vidio (nitko osim Njega – i svih poput Njega!), pa čak ne znamo je li crna ili bijela? Da, da, upravo na nju mislim. Na onu ovcu u kutiji s tri rupe koju je jedino mogao vidjeti Mali princ, a nije čak ni pripovjedač Antoniea de Saint Exupérya. Zašto baš na nju? Možda zato što uokvirena kvadratna ploha ostavlja dojam kao da otkriva pogledu ono što se do sada nije moglo vidjeti; kao da je netom skinut poklopac s kutije? Ali bit će i zbog karaktera crteža koji nalikuje nježnim i toplim, svima bliskim dječjim ilustracijama, zar ne?
           
O asocijacijama koje pobuđuje Dolićev zvjerinjak – tu su hopliti, pegazi, konjanici dugih kopalja i okrugla štita, uspavani lav, goluždrava mačka na fotelji i psić u šetnji pločnikom, a u svima slutimo i potencijalnu narativnu potku – moglo bi se podosta reći; ali isto tako i o specifičnom za našega autora oblikovnom pomaku kojim uspijeva prikazane motive učiniti drukčijima, novima – čak i kada nalikuju nečemu starom i poznatom (takav pomak i izrazita duhovitost imaju istaknuto mjesto i u njegovu dosadašnjem kiparstvu). Tako nam rudimentarni crtež konja u doskoku doziva u sjećanje neolitičke slikarije na stijenama. Doista, očuđenje uvijek djeluje na promatrača, ali u umjetničkom djelu nikada se ne radi samo o očuđenju: tu su metafore o životu, o percepciji pojava i događaja, o načinima prikazivanja. Uviđamo da prisutnost i odsutnost nisu, kako bismo mogli pomisliti, isključivi pojmovi, već ovisno o vidljivosti i dostupnosti možemo govoriti o stupnjevanju od spomenute asocijativne i implicitne do simboličke ili eksplicitne razine." Nikola Albaneže 
           
Od poetičnih crteža životinja, nastali su crteži aktova, koji su tražili oblinu, pa su nastali reljefi, duborezi, skulpturice zatvorene u kvadrate. Onda se od krajo-lika, umjetnik okrenuo krajoliku, mostovima, koji su  nestajali u sve veću apstrakciju površine, poznatu s njegovih metalnih i kamenih skulptura...