Scenskim recitalom 'Ljubičasti Stradun' Studentski teatar Lero daje svoj doprinos obilježavanju 70. godišnjice rođenja i 20. godišnjice smrti dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, prve civilne žrtve tijekom ratnih događanja u Dubrovniku. Premijera će se održati u Lero Teatru 19. studenog, u 18 sati, u Dubrovniku u Noći kazališta.
vrijeme: 19.11.2011. 18 h
mjesto: Dubrovnik; Studentski teatar Lero, Lazareti, Frana Supila b.b.
'Ima jedno vrijeme u ljetnu večer kad Stradun postaje ljubičast'. (M.Milišić)
Poginuo je od neprijateljske granate na pragu svoje kuće u Župskoj ulici 5. listopada 1991. 'Ljubičasti Stradun' je Lerova posveta svom predanom, redovitom gledatelju, pratitelju, 'pričuvnom dramaturgu', kritičaru i prijatelju Milanu Milišiću.
'Ljubičasti Stradun' sačinjen je od izbora pjesama, fragmenata eseja, putopisa, proznih, dnevničkih i drugih zapisa Milana Milišića iz njegovih zbirki pjesama i nekih drugih posmrtno objavljenih knjiga. Također, korištene su i skladbe za koje je Milišić pisao tekstove (nikada objavljena pjesma 'Moskva' dubrovačke grupe 'Modeli', pjesma 'Emili' u interpretaciji Buca i Srđana) i pjesme Toma Waitsa kojeg je rado slušao. Korišteni su i fragmenti sudskih presuda, korespodencije i nekih osobnih svjedočenja i zapisa važnog traga književnog i svakodnevnog dubrovačkog vremenopisa pjesnika koji je, istovremeno, na poseban zaljubljenički i preljubnički način volio Dubrovnik, Grad koji je ostao uporišnim i prepoznatljivim inspiracijskim znakom Milišićevog stvaralaštva.
Režija i adaptacija: Davor Mojaš / Tehničko vodstvo: Mato Brnjić / Svjetlo i ton: Marko Mijatović / Tonska montaža: Viktor Lenert / Scenografija: Konstrukcija od 'Ljepirica' / Rekvizita: Lerovo potkuplje 'Vidi oblak!'/ Plakat: Nora Mojaš
Sudjeluju: Ksenija Medović, Sebastijan Vukosavić, Antonia Basić, Nila Miličić-Vukosavić, Leona Ribić, Maro Drobnić, Nikolina Dominković, Ozana Masnec, Latica Zekić i ....
'Živjeti u Dubrovniku znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule. Sve što je u Dubrovniku moguće prodati svodi se na hotele. Treba otvarati hotele da ljudi dođu i vide kako je sve lijepo dovršeno. U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu; isključivo u njegovom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu. Nije slučajno da se ovdje okupljaju bivši generali i ministri. Postoje i druga mjesta u kojima se može provoditi mirna starost. Oni ne traže mirnu starost. Oni žele da se ukine vrijeme. Dubrovnik im to pruža najubjedljivije.' (M.Milišić)
