Preskočite na glavni sadržaj

Izložba i site-specific instalacija Kristine Lenard 'Misli prostor'

U prostoru Laube, u sklopu projekta Misli prostor/Think Space, umjetnica Kristina Lenard, od utorka, 15. studenoga, radi site-specific instalaciju, koju će publika moći vidjeti u svojoj originalnoj formi na licu mjesta, a ne kao što je uobičajeno za umjetnicu – u formi fotografije smještene u lightbox.
vrijeme: 15.11.2011.
mjesto: Tbilisi, Georgia
url: http://www.hkd-teatar.com/
Lenard je u dosadašnjem radu gradila instalacije u studiju koje kasnije fotografira i izlaže u formi fotografije unutar lightboxa. Instalacije služe samo i isključivo kao objekt za fotografiranje.
 
Počevši od izložbe Fotosinteza, održane u Galeriji Galženica 2007. godine, Kristina Lenard intenzivno se posvetila propitivanju odnosa između fotografske slike i njene stvarnosne reference. Metodologija kojom umjetničine fotografske slike nastaju pritom najčešće operira isključivo unutar jednog od dvaju spomenutih područja, i to na način da isprva često nije jasno gdje se točno dogodila intervencija koja ih čini neobičnima - u samom mediju, ili još ispred objektiva.

Druga je važna odrednica njenih dosadašnjih radova strogi osjećaj za red te formalnu, tematsku i žanrovsku čistoću. Vještom konstrukcijom i kadriranjem prizora, naime, pred gledatelja se u prvi plan stavljaju upravo oni elementi koji čine najuže konvencije žanra, bilo da je riječ o portretu, mrtvoj prirodi ili, u slučaju sadašnje izložbe, pejzažu. U osnovi, to je signal promatraču da priređenu sliku gleda unutar točno određenih parametara žanra, kompozicije, odnosa simetrije i sličnoga. Drama nastaje na obje spomenute razine - u napetosti između fotografije i onog što bi trebala reproducirati, i u isprovociranoj nepomirljivosti naše percepcije i istih onih konvencija koje su je odgojile.
 
Iako rad Kristine Lenard ne pripada izravno tradicijskoj struji medijskih eksperimentatora te ne nasljeduje njihovu rigidnost niti filozofičnost, on jest izravno usmjeren prema neiscrpnom otkrivanju fotografskog medija kao tehnološke ekstenzije koja pomaže da vidimo svijet drugim očima. Iako tumačenje njenog rada uvijek neizbježno naginje prema dekonstrukciji 'objektivnog' statusa fotografske slike, taj je aspekt samo  mali dio priče. Fotografski trik i obmana stari su po prilici jednako kao i fotografska slika sama, a uzmu li se u obzir njene preteče, poput camere obscure, pa i ovdje reaktualiziranog crnog ogledala, stariji su i od same fotografije. Upotreba inačice crnog ogledala, jednostavnog instrumenta poznatog i pod imenom Claude glass, stoga je posve logičan izbor za rad koji je zamišljen kao ekstenzija ranije spomenutog koncepta, realiziranog u mediju fotografije, u trodimenzionalni, stvarni prostor.

Malo, zatamnjeno konvenksno zrcalo ime duguje francuskom slikaru Claudeu Lorrainu, odnosno popularnosti njegovih pejzažnih djela u Engleskoj u 18. stoljeću. Taj je predmet usko vezan uz pojam pitoresknoga, važan za romantičarsko shvaćanje odnosa između prirode i čovjeka, života i umjetnosti, te bitno situiran između još dvaju pojmova – onih lijepog i uzvišenog. Osim među umjetnicima i entuzijastima kojima je olakšavalo filtriranje traženih tonalnih i estetskih kvaliteta, crno zrcalo steklo je ogromnu popularnost i među brojnim putnicima i 'konzumentima' krajolika koji su, tipično okrenuti leđima prirodi, kadrirali i prisvajali prizore slično onako kako to danas čini prosječan turist. Mnogo od specifičnog senzibiliteta kojim su se odlikovali lovci na "pitoreskno" opstalo je i danas, čak štoviše, čini se da je u suvremenom dobu slika metastaziralo na sve aspekte života, koje sve sustavnije posredujemo slikama.
 
Za razliku od ranijih radova Kristine Lenard, instalacija predstavljena u Laubi simultano daje na uvid i kadrirani prizor u crnom zrcalu, kao analogiju fotografskoj slici, i njenu referencu u stvarnosti. Riječ je o pažljivo aranžiranom kućnom bilju i mahovini, koji bi u svom odrazu trebali simulirati pravi prirodni pejzaž. Inicijalna, možda manje hrabra verzija rada, u zamisli je ograničavala sam kadar, na način da gledatelj nema mogućnost vidjeti konstruirani aranžman, nego samo njegovu refleksiju.

U procesu realizacije rada, koja i dalje traje u trenutku pisanja ovog teksta, ključno je praktično pitanje ovdje - kako uspostaviti vizualno jasnu hijerarhiju između jednog i drugog? Pitanje je, međutim, kompleksnije od toga, i nije samo praktično, jer što bi, zaista, bilo 'prvo', a što 'drugo' od dva prividno jukstaponirana prizora? U aktualnom radu Kristine Lenard riječ je o stalnoj transgresiji: transgresiji žanra iz mrtve prirode u pejzaž i natrag, transgresiji mjerila iz realnog u fiktivno i natrag, pa i prekoračivanju same hijerarhije između opipljive stvarnosti i njenog slikovnog prikaza.Marko Golub
 
Kristina Lenard završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na studijskim usavršavanjima boravila je u Krakowu (Poljska, Akademija likovnih umjetnosti) i Goteborgu (Švedska, Umjetnička akademija Valand). Izlagala je na dvadesetak samostalnih i skupnih izložaba u Hrvatskoj, Sloveniji, Japanu, Austriji, Njemačkoj i Švedskoj. Dobitnica je dvije stipendije (Kulturkontakt u Austriji i Stipendija Mino u Japanu) i Nagrade publike na 9. trijenalu hrvatskog kiparstva 2006.