6. sjećanje grada
'Jedan dan (14.8.1990.)'
(20 minutna kružna projekcija na kameni zid + direktni TV prijenos)
Posebnost ovog multidisciplinarnog; umjetničkog i sociološkog projekta kojega od 2007. godine provodi Hrvoje Juvančić, jest u tome što se tako odabrane i uređene filmske snimke projiciraju upravo na zgradama i zidovima onog istog trga ili ulice na kojoj su nekad davno bile snimljene. Do sada je održano 5. 'Sjećanja grada' u Zagrebu (Trg bana Jelačića) i Rijeci (Korzo), a grad Dubrovnik, kao mjesto trajne inspiracije autora Hrvoja Juvančića, već je tri puta bio tema 'Sjećanja grada'. Počevši s 2008. Dubrovčani i turisti koji bi se (obično polovicom srpnja) u večernjim satima zatekli na ulazu od Pila, mogli su uživati u arhivskim snimkama Dubrovnika koje su se u potpunom mraku (hvala Lukši!) projicirale na veliki kameni zid iznad vrata od Straduna.
Nakon 3 dubrovačka „Sjećanja grada“ posvećena „velikim temama“; Stradunu i Dubrovniku na starim razglednicama, ovogodišnje događanje, nazvano „Jedan dan (14.8. 1990.)“, sasvim je drugačije „Sjećanje grada“ i po opsegu, i po temi, a donekle i po načinu prezentacije. Utemeljeno na Juvančićevoj Super VHS snimci nastaloj tijekom neprekidnog 24 satnog snimanja Grada u jeku posljednje prave predratne sezone, „Jedan dan (14.8.1990.)“ intimistička je autorova posveta generacijama koje su tijekom 1980-ih noću i danju điravale Gradom u potrazi za ljetnom zabavom.
Upravo zbog te svoje ekskluzivnosti, odnosno obraćanja prije svega skupini ljudi rođenih otprilike između 1955. i 1970., za ovogodišnje mjesto prikazivanja „Sjećanja grada“ nije odabran masovni ulaz od Pila, nego intimniji i temi prikladniji prostor Art radionice Lazareti.
ZA ONE KOJE ZANIMA MALO VIŠE, evo kako je „Jedan dan (14.8.1990.)“ nastao:
14. kolovoza 1990., vraćajući se zorom kući u Pile, tada 22 godišnji Hrvoje Juvančić, vidio je neobičan prizor. Na klupi iza crkvice sv. Đurđa, dubokim snom spavao je jedan (uredno odjeven) mladić. A na njemu, mirno je spavala - mačka. Ta slika potpunog mira nakon bučne i uzbudljive noći u Gradu koji je krajem osamdesetih proživljavao vrhunac noćnog i dnevnog života (kakav kruzer-turisti nikada neće moći stvoriti!), potaknula je budućeg autora „Sjećanja grada“ da otrči po svoju Super VHS kameru i spontano započne bilježiti slijedećih 24 sata života Grada. U 20 minutnom odabiru najzanimljivijih kadrova snimljenih jednostavnom video opremom (koja je u stvari bila sam početak onoga što danas poznajemo kao „demokratizaciju medija“), vide se sva vječna mjesta ljetnog Dubrovnika u svojoj mikrovremenskoj kordinati od 14. 8. 1990. Buđenje Straduna, kupanje na Lokrumu, zelena pjaca gdje se preprodavala čak i odjeća, „banditen strasse“ Prijeko, popodnevno igranje trešete na Buži...a zatim noć: đirevi Stradunom sve do tri ure po ponoći, jazz big band svira u danas avetinjskom Belvederu, bezbrojni disko kafići, sladoled „kod šefa“ (ili ipak „cara“?) na Širokoj, kišanje na izlozima..
Posebna zanimljivost ovog Sjećanja grada su glazbeni brojevi i zvučne pozadine. Osim vrlo zanimljivih ruskih uličnih svirača koji su toga dana u podne, na opće oduševljenje prolaznika, zasvirali ruske narodne na Stradunu, dodatnu vrijednost "Jednom danu" daje snimka dijelić nastupa Montserrat Caballe koja je upravo te večeri u Kneževu dvoru maestralno izvodila najpopularnije operne arije. Ostatak glazbe za projekciju odabran je na neuobičajen način: pojačavanjem slučajno snimljene glazbe s radija ili razglasa koja je dopirala do kamere tijekom samog snimanja. Tako se metodom sasvim slučajnog odabira, stvorila zanimljiva zvučna kulisa koju uglavnom čine najveći strani (ima ih više!) i domaći hitovi s kraja osamdesetih, koji su odzvanjali sa svih mogućih i nemogućih mjesta do dugo u noć.
...različito nego danas, kad čak i za otvaranje Igara 10. 7. kafići moraju gasiti glazbu točno u jedan. Ruku na srce, nije baš da me to jako nerva, jer, kao što se vjerojatno vidi i iz Sjećanja grada „Jedan dan (14.8.1990.)“, ja sam se u životu naslušao glazbe po kafićima. Hrvoje Juvančić
