Marijana Fumić:
JEDNA ŽUDNJA, DVA BODEŽA I TRI DEMONA U KOSI MACBETH, NAJKRVAVIJI DO SADA
praizvedba - work in progress
redateljica: Aida Bukvić
igraju: Olga Pakalović i Živko Anočić
Dobro traže strpljenje, odricanje, dugoročno planiranje i cjeloživotno odricanje te se nikada ne “naplaćuje” na “ovome” svijetu. Zlu je, naprotiv dovoljan jedan trenutak nepažnje, jedna slaba karika i ono će se proširiti poput pošasti. Zla djela su ostvariva, opipljiva, vidljiva, moguća i tako primamljiva. Zlo ne daje pusta, neprovjerljiva obećanja, zlo djeluje, zlo se ostvaruje – odmah.
Ovo je priča o žudnji za vlašću. Žudnji rođenoj u sekundi, žudnji kojoj je gotovo nemoguće zatomiti- žudnja je divlje, neobuzdana, žudnja raste u ljudskoj utrobi brzo i nezaustavljivo. Žudnja je lijepa dok se žudi, a ružna kad se “rodi”. I nikada, baš nikada ne ostvaruje naša očekivanja. Ostvarena žudnja je “hladan tuš”, razočara čovjeka i ostavi ga praznim.
To se dogodilo Macbethu i njegovoj ženi. Jednostavno su im se ostvarile želje i u tom trenutku prestao je postojati svaki smisao (života). Željeli su vlast radi vlasti. Učinili su sve što je bilo “nužno” da to i ostvare, a onda kad su se našli na vrhu dogodilo se – Ništa.
Zašto je tome tako? Zato što je uvijek ono što zamišljamo ljepše i punije od realnosti. Ne kaže se uzalud kako je “stvarnost izmišljotina nemaštovitih ljudi”. A naš dvojac “maštovitih” upravo je stvarnost opalila po nosu i gurnula ih u propast i smrt.
A stvarnost je surova, mračna pa iako je prisutna nekako je nikada nitko nije uspio vidjeti, jer onoga trena kad ti se učini da si je spoznao, ona isklizne i jednostavno se pretvori – u prošlost.
Žudjeli su vlast, dobili su je. Ali, na vrhu je samotno i vjetrovito, vrh je “prekriven ledom”. Na vrhu ima malo mjesta i neprestano moraš paziti gdje staješ i osvrtati se u strahu od novih potencijalnih penjača. A njih ima na pretek – svatko žudi o osvajanju vrha.
Na tom usponu prema vrhu dogodila se i poneka smrt, ali u očima penjača to su samo kolateralne žrtve. I sve bi bilo u najboljem redu da te žrtve nemaju ime i prezime, da, u trenutku samrtnoga hropca, nemaju otvorene oči. A oči su ogledala (duše). A ogledalu nijedan ljudski stvor ne može odoljeti – mora se u nj pogledati. I, ako je čovjek, a ne demon, mora se posramiti. To se, u narodu, još zove i grižnjom savjesti.
Ovo je priča o ambiciji. Ovo je priča o vlasti radi vlasti. Ovo je priča o ljudima koji misle da s njima počinje i završava svijet. A to je uvijek jalov posao.
Kao što će priča i pokazati…