Arhitektonski vodič Zagreba, autora Aleksandra Lasla, izdanje Društva arhitekata Zagreba i Arhiteksta, prvi je takav gradski vodič Zagreba, namijenjen kako stručnoj tako i općoj javnosti, kojim je obuhvaćeno razdoblje gradnje od 1898.-2010. s predstavljenih dvjestotinjak najznačajnijih objekata.
vrijeme: 01.07.2011.
mjesto: Zagrebm, Croatia
Besprijekorno nudeći vrhunsku selekciju arhitektonskih objekata žudnje Vodič se koristi glatko, u hodu, po jedinicama numeriranim kronološkim redom za povjesničare arhitekture, ili po jedinicama razvrstanim teritororijalnim ključem u odgovarajućim kartografskim sekcijama, za namjerne flaneure. Za dodatno znanstveno pretraživanje vodiča priložen je autorski indeks s referencama. Čak i za one koji nikad ne bi priznali nezainteresiranost za arhitekturu, Vodič sadrži savršenu dozu žutila i otkriva zakulisne priče tolikih gradskih arhitektonskih podviga na području ne-sve-poznatog koje čine urbani i kulturni identitet Zagreba. Jeste li možda znali u kojoj je kući odsjela otmjena diva Josephine Baker ili čak štoviše sam Frank Lloyd Wright?
Aleksandar Laslo, istaknuti kritičar i teoretičar arhitekture, autor je prvog arhitektonskog vodiča Zagrebom koji kroz redakcijsku selekciju 187 građevina podupire tezu o kontinuitetu zagrebačkog modernizma. Postojanost zagrebačke moderne duge 111 godina, autorovim riječima 'magično-mistična brojka' razdoblja nastala je slučajnim 'stjecajem okolnosti inkubacije i fermenatacije publikacije', započinje manifestnom izložbom Hrvatskog salona u netom dovršenoj zgradi Umjetničkog paviljona 1898., a završava recentnim primjerima suvremene arhitekture poput Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu.
Friedrich Achleitner, austrijski pjesnik i kritičar arhitekture, te uz Lasla, Veru Grimmer i Maroja Mrduljaša jedan od tekstopisaca Vodiča, posebnost zagrebačkog arhitektonskog modernizma pronalazi u slobodnijoj, 'opuštenijoj' interpretaciji modernističkih načela u prostornim okvirima arhitektonske produkcije grada Zagreba.
Ortodoksna, funkcionalistička i racionalistička moderna kao 'čista doktrina' u zagrebačkoj kulturnoj klimi nije imala puno sljedbenika - cijenile su se prostorne i osjetilne kvalitete, gajio kontekstualni senzibilitet prema zatečenoj strukturi, uz uvažavanje i reinterpretaciju oblikovnih karakteristika regionalnih elemenata. Nadalje, modernistička arhitektura u gradu Zagrebu predstavlja jedan posve prirodan element urbanog prostora, i to u tako zgusnutoj formi, da bi se gotovo moglo govoriti o anonimnoj, sveobuhvatnoj arhitekturi moderne. Razina superiornosti zagrebačkog tlocrta postignuta u poslijeratnom periodu djelovanja arhitekata školovanih u legendarnoj Iblerovoj školi poput Galića, Haberlea, Nikišića, Kučana, Dragomanovića, Ostrogovića ili Vitića, bila je nedostižna čak i u snažnijim metropolama regije poput Beča.
I danas zagrebački arhitektonski modernizam dokazuje svoju postojanost, nastavljajući se na ranofunkcionalistička načela logičnosti i praktičnosti, koji je postavio Viktor Kovačić u davnome programatskom tekstu 'Moderna arhitektura'. Premda je ponekad gubio na jasnoći i oštrini nekad čvrsto postavljenih standarda i strukovne odgovornosti, prolazeći kroz razdoblja dominacije kasnog funkcionalizma i postmoderne, zatim kroz epizode turbulencija suvremenog tranzicijskog građenja, nit nikada nije prekinuta. Upravo na stranicama Vodiča to mogu posvjedočiti primjeri koji nastavljaju tradiciju permanentnog obnavljanja zagrebačke modernističke misli, u nedavnim arhitektonskim poduhvatima poput ustanove za hitnu medicinsku pomoć u Heinzlovoj ulici i poslovne zgrade Spectator na Radničkoj cesti. (Izvor: DAZ)
Mala enciklopedija zagrebačke arhitekture 20. stoljeća (Vjesnik)