pretraživanje
rssizložba
Split - izložba Kate Mijatović
|
vrijeme: 11.3.2010.
- 25.3.2010.20,00
mjesto: Split; Galerija MKC Split /Dom mladih, Savska bb organizator: MKC Split
U četvrtak, 11. ožujka, s početkom u 20 sati, u galerijskom prostoru MKC Split otvara se izložba multimedijalne umjetnice Kate Mijatović. Postav pod naslovom 'Odabir/Selected' ponudit će publici pregled radova nastalih od 2004. godine do danas, koji se može razgledati do 25. ožujka.  Uglavnom je riječ o video radovima i video zapisima performansa umjetnice uključujući i najnoviji pod naslovom 'Zbor', izveden na Danima otvorenja nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Radovi su podijeljeni u manje tematske cjeline (snovi, vriskovi...), a daju uvid u temeljne radne preokupacije Kate Mijatović. Prepoznatljivost njezinog opusa čini preispitivanje složenosti odnosa svjesnog i nesvjesnog, vidljivog i nevidljivog, ukazujući na rascijepljenost našeg doživljaja vanjske stvarnosti, kao i unutarnjih psihičkih prostora. Izloženi radovi: - 'Vidljivo/nevidljivo' video 2007; - 'Dozivanje' video 2009; - 'Grafit iz Firenze' video 2009; - video zapisi performansa 'Željkov san' 2004; - 'Markitin san' 2004; - 'Marijanov san' 2005; - 'Dva sna' 2009; - 'Zbor' 2009; - video 'Luka i Matej iz Branjinog Vrha' 2008; - 'Vrištanje' 2009. 'Prepoznatljivost opusa multimedijalne umjetnice Kate Mijatović čini preispitivanje složenosti odnosa svjesnog i nesvjesnog, vidljivih, materijalnih i nevidljivih, unutarnjih svijetova. Umjetnica, kako primjećuje Boris Greiner, gradi svoj autorski rad na odbljescima onostranog. Snovi su jedno od njezinih najtrajnijih sadržajnih preokupacija, kojima je odnedavno pridodala i tematski segment ljudskog krika, ovdje izdvojeno prezentiran na katu galerije. Premda su antipodnih ozračja i manifestacija, jednakopravno se referiraju na dihotomiju racionalnih datosti i iracionalnih psihičkih slojeva. Ukupno gledano, postav MKCa prezentira publici ostvarenja umjetnice nastala u posljednjih pet godina (od 2004.), ali pruža i vrlo temeljiti uvid u samo ishodište ideja njezine umjetničke građe. Snovi se smatraju prostorom dominantne vladavine nesvjesnog. Takvim sadržajima naša kultura mahom pristupa s aspekta psihologije i psihoanalize, nerijetko ih tretirajući prostorom simptoma bolesti i skrivenih značenja koja valja protumačiti. Oni su istina vrlo bitan segment naše mentalne i emotivne aktivnosti, no njihova je funkcija, vjeruje umjetnica, da nas poput spone koja nedostaje konektiraju s izvornom stvarnošću; oni su movens za buđenje iz stanja uspavanosti i iz naše hipnotičke ukotvljenosti u materijalne svijetove. Trenuci u kojima se jasno suočavamo s rascijepljenošću vlastite prirode zapravo i nisu svodljivi isključivo na sanjanje. Umjetnica nam skreće pozornost na njihovu prisutnost i njihov pravi značaj, ponekad se koristeći njihovim ispreplitanjem i izmjenjivanjem uloga. Tada - kao u videu „Vidljivo / nevidljivo“, svojevrsnom intru izložbenog postava, vanjski svijet viđen tijekom tramvajske vožnje postaje opažajno neprimjetna, tek ritmična maglovita pozadina za san koji je u svojoj enigmatičnosti jasan i upečatljiv. Neovisno držimo li spomenute iskaze iracionalnog, prostorima tzv. više mudrosti ili konfuzije, naša želja da uspostavimo kontakt s tim izvornim univerzumima nalikuje na potragu za idealnim odrazom ili kazano rječnikom bajki, na potragu za vlastitom izgubljenom sjenom. Rad Kate Mijatović upozorava na dvojnost kojom smo uvjetovani, na činjenicu da je naša prava priroda prožeta životom nesvjesnih sadržaja, što ponekad sliči fluidnosti koja egzistira i među medijima u kojima umjetnica stvara – između umjetnosti performansa i video slike. Govoreći o temama koje su transcendentalne Kata Mijatović rabi svedena izražajna sredstva i ograničen registar suptilnih arhetipskih i vlastitih simbola koje nerijetko seli iz rada u rad (voda, mokra košulja, plavi lonac, ljestve...). Kontemplativnost je ugrađena u jednostavne, čiste vizualne strukture prizora, a video radovi - i onda kada ih umjetnica temelji na performansima (Marijanov, Željkov i Markitin san), nadilaze ulogu zapisa, tretiraju oba medija, gotovo jednako, u ulozi posrednika opažajnog i ideje. Sastavni dio likovnih postupaka čini i ponavljanje prizora (koje ne upućuje na apsurdnost, već na potrebitost naših želja i napora) i udvajanje vlastitog lika (odvijanjem performansa ispred video projekcije), a na bipolarnom, simetričnom postojanju svijetova inzistira se i u postavu radova 'Dozivanje' i 'Grafit iz Firenze', budući da im je polazna točka komunikacije nasuprotna – usmjerena na Izvana odnosno na Unutra. Bilo da imamo potpuno povjerenje u apsolutni racionalizam (taj tzv. kavez iskustva, zdravog razuma i vladavine logike) ili tek u njegovu djelomičnu funkcionalnost, poslije iskustva izložbe na san možemo gledati kao na dio psihičke aktivnosti gotovo jednako bitne kao i java, a vrisak čuti kao poziv na pravu budnost. Neovisno je li riječ o dirigiranom kriku, te neovisno o različitim kontekstima referenci u koja je smješten, taj izraz neistražene snage koja također pripada sferi iskonskog, prostoru između neartikuliranosti glasa i jezika, doživjet ćemo vrlo slično snu - u funkciji rasterećenja. Potreba za komunikacijom među rascijepljenim dijelovima, razmišljanje o neskladnom skladu koji nas determinira i kroz vlastitost i kroz druge, u odnosu na vanjski i unutarnje svijetove... tek je djelić filozofskog okvira unutar kojeg ćemo čuti radove Kate Mijatović.' Jasna Gluić, tekst kataloga Biografija
|
|
(I.P., 09.03.2010) |
Ispiši stranicu
