pretraživanje
rssizložba
Projekt Vatra gostuje u Mostaru
|
vrijeme: 11.3.2010.
- 5.4.2010.
mjesto: Mostar, BiH; Galerija Aluminij
'Vatra', međunarodni, selektirani, kolektivni, tematski likovni projekt autora Eugena Borkovskog, otvara se u četvrtak, 11. ožujka, u galeriji Aluminij u Mostaru. Radovi se mogu razgledati do 5. travnja. Uz otvorenje predastvlja se video rad 'Grožnjan - grad umjetnika, 1965 – 2010.' Umjetnici, autori likovnih radova u projektu: Mirna Arsovska, Barbara Blasin, Atanas Botev, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Samir Cerić Kovačević, Valentin Dimanovski, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Asim Đelilović, Ljiljana Golik, Voljen Grbac, Igor Gustini, Burhan Hadžialjević, Anne Hausner, Đeko Hodžić, Pamela Ivanković, Marino Jugovac, Marija Kauzlarić, Đenita Kuštrić, Gordana Kužina, Miranda Legović, Damir Leka, Lovorka Lukani, Slavica Marin, Josip Mijić, Damir Mumbasić, Edin Numankadić, Saša Pančić, Renata Papišta, Tereza Pavlović, Dalibor Pehar, Dario Pehar, Tanja Pečanić, Leni Raucher, Goran Ristić, Ira Schneider, Krunislav Stojanovski, Nina Šperanda, Bojan Tankosić, Halil Tikveša, Zlata Tomljenović, Petar Tuškan, Roberta Weissman Nagy, Mirko Werner Fölkl. 'Vatra je tematska okosnica, orijentir za promišljanje, kojim se bavi ovaj projekt. Priređujući koncept pitao sam se hoće li autori željeti promišljati na zadanu temu. Većina autora se odazvala, i to s radovima, od kojih je mnogo nastalo ili je domišljeno upravo za ovu izložbu.  Djela četrdeset i pet autora možemo u grubo odrediti unutar nekoliko osnovnih grupa. Podjelu možemo započeti autorima koji polaze od uporabnih svojstava fenomena vatre. Tu je Samir Cerić Kovačević koji diptihom opisuje paljenje cigarete te Darko Brajković Njapo koji svoje radove peče u tavi za palačinke. U sljedećoj grupi nalazimo radove koji problematiziraju vatru kao vizualni fenomen poigravajući se rezultatima njene pojavnosti. Voljen Grbac i Đenita Kuštrć ih bilježi, Igor Grustini ih nabraja a Barbara Blasin se s njima poigrava. Ona bi mogla ući i u slijedeću grupu koja problematizira element vatre na način da ga pretvara u znak. Tu je Valentin Dimanovski koji zapaža značenje tipske oznake povezane s plamenom. Anne Hausner nudi izlučeni portret vatre izoliran od svega nebitnog. Slično njoj, Saša Pančić uzima sliku plamena, ali je stilizira. Približan rezultat, no bez posizanja za doslovnom ilustracijom, nudi Tereza Pavlović. Ona strukturom i kolorom dobiva znak. Nešto slično postiže Tanja Pečanić ali s manje organiziranom strukturom reljefa. Za razliku od njih Pamela Ivanković doživljaj maksimalno pojednostavnjuje i pomoću geometrijskih oblika formira znak koji odgovara elementu teme. Spontani rezultat na nivou sistema znakovlja, kao rezime vizualnog propitivanja vatre u materijalu, postiže Zlata Tomljenović. No, ona može pripadati i slijedećoj grupi autora koja se igra rezultatima djelovanja vatre. Tako Burhan Hadžialjević uspijeva postići slikarskim postupkom na platnu rezultat koji nam prenosi snagu nekontrolirane stihije. Nešto umjereniji ali slične tematike je rad Damira Leke. Oba autora prenose impresije požarišta. Drugačije od njih, na nivou eksperimenta, ali s odličnim rezultatima izgovaraju Lovorka Lukani, Marino Jugovac i Leni Raucher. Oni sami iniciraju vatru kojom oblikuju, utječu na materijal koji im je zanimljiv. Zapažanja o djelovanju vatre ali na doživljajno – dokumentarističkom nivou obrađuju Đeko Hodžić, Asim Đelilović i Josip Mijić. Impresiju gorenja, izgaranja tehnološkim procesom, prenose nam Miranda Legović i Slavica Marin. Jedna direktno, bilježeći događanje, dok druga to čini indirektno predstavljajući rezultat djelovanja kontroliranog plamena. U ovu grupu pripadaju radovi Vedrana Burula i Damira Mumbašića s otklonom k problematiziranju iz pozicije emocionalno – simboličnog značenja elementa vatre. Najdramatičniji rad u ovoj grupi svakako je rad Roberte Weissman Nagy, koja dojam postiže s dva sasvim suprotstavljena materijala koji su još i u neskladu sa zadanim elementom. Osobni, emocionalni stav pri problematiziranju teme u svoje radove uklapaju i Ira Schneider, Ljiljana Golik i Halil Tikveša. Schneider vezujući doživljaj iz mladosti i užareno vrijeme radnje a Golik i Tikveša uz ukomponiranu emocionalnu vrelinu želje. (…)' Eugen Borkovsky, 2009. / 2010. |
|
(I.P., 09.03.2010) |
Ispiši stranicu
