U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, u četvrtak, 21. travnja, u 20 sati, otvara se izložba Ljubo Babić (1890.-1974.) – Antologija – slikarstvo u autorskoj koncepciji dr.sc. Ivanke Reberski. Izložba kojom se predstavlja dio slikarskog opusa sa istoimene izložbe održane u Modernoj galeriji u Zagrebu, ostaje otvorena do 22. svibnja.
vrijeme: 21.04.2011. 20,00
mjesto: Spain
Izložba predstavlja slikarski opus Ljube Babića, jednog od najvažnijih hrvatskih modernih slikara, ujedno i povjesničara umjetnosti, likovnog pedagoga, muzealca, scenografa, ilustratora, urednika i književnika, a izloženo je više od stotinu djela koja svjedoče o brojnim fazama Babićeva stvaralaštva. Između ostalih, tu su djela koja svjedoče slikarske početke u kojima je vidljiva poduka Mencija Clementa Crnčića i utjecaj kromatike zagrebačke slikarske škole, djela iz minhenskog i pariškog perioda, te djela koja svjedoče Babićevu osobitu inačicu ekspresionizma, nastalu uoči Prvog svjetskog rata u slikarski najvažnijem i najintenzivnijem razdoblju umjetnikova života.
Dragocjenost izložbe potencirana je i činjenicom da su neke slike iz tog razdoblja (npr. Crveni stjegovi iz 1919., prva verzija istoimene slike iz 1921., iz privatnog vlasništva u Londonu), predstavljene hrvatskoj kulturnoj javnosti nakon gotovo trideset godina.
Autorica izložbe je, nadalje, osobitu pažnju posvetila odabiru djela koja revaloriziraju Babićevu ulogu - veću nego što se do sada mislilo u kontekstu 'novih realizama' dvadesetih godina, a u velikom broju su izloženi radovi nastali potkraj dvadesetih i tridesetih godina kada Ljubo Babić napušta tonsko građenje i plastičko oblikovanje forme i uvodi boju kao glavni graditeljski element slike.
Tematski se posvećuje slikanju hrvatskih krajolika i razvija programatsku tezu 'o našem izrazu', o stvaranju likovnog izraza koji bi bio odraz identiteta hrvatske sredine, a koja će ga zaokupljati do kraja života. Na izložbi je tako zastupljen i glasoviti ciklus Rodni kraj, koji nastaje sredinom tridesetih godina i u kojem razotkriva regionalne posebnosti njemu osobito bliskog, sjeverozapadnog prostora Hrvatske. Iz kasnih desetljeća slikareva stvaranja su, između ostalih, zastupljeni radovi u tehnici pastela, kojima je Babić u pedesetim i šezdesetim godinama izazivao živ interes publike, a izložba uključuje i desetak grafičkih radova iz ranijeg razdoblja kojima se Babić dokazuje kao vrsni grafičar maksimalne preciznosti i čvrstoće poteza.
Ljubomir Tito Babić rođen je 14. lipnja 1890. u Jastrebarskom, a potječe iz obitelji kojoj je Karlo VI. Habsburški, zbog zasluga, dodijelio plemstvo 1716. godine.
Do 1906. godine polazi Kraljevsku realnu gimnaziju u Bjelovaru, a zatim prelazi u Zagreb. Još kao polaznik Donjogradske gimnazije u Zagrebu, 1907. godine upisuje se na privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije, a od 1908. do 1910. polazi Privremenu višu školu za umjetnost i obrt, gdje ga nastavlja podučavati Menci Clement Crnčić. Od 1910. do 1913. godine studirao je u Münchenu na Akademiji likovnih umjetnosti kod profesora Angela Janka (1910./11., crtačka klasa) i Franza von Stucka (1911.-1912., slikarska klasa, 1912.-1913., Komponierklasse), pratio predavanja iz povijesti umjetnosti, studirao scenografiju, a završio je i tečaj za umjetničku anatomiju na Medicinskom fakultetu.
Nakon završenog studija u Münchenu, 1913. godine odlazi u Pariz gdje studira na Académie de la grande Chaumière. Uoči rata 1914. godine vraća se u Zagreb, i u Ilici 52, u svojem atelijeru, 1915. godine otvara privatnu školu pod nazivom Moderna slikarska škola. Na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu (današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti) zapošljava se 1916. godine, te u svojstvu profesora (od 1921., redovitog profesora od 1940.) i potom rektora (1956.-1958.) djeluje sve do umirovljenja. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932. godine, a od 1950. godine je stalni član JAZU-a.
Širinom svojih interesa i nesvakidašnjom erudicijom i talentom, Ljubo Babić je presudno utjecao na hrvatski kulturni život; uz slikanje i pedagoški rad, bavio se scenografijom, likovnom kritikom i teorijom, književnom prozom, organizacijom likovnog života. Bio je sudionik u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona (1916.), Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika (1923.), Grupe četvorice (1928.), Grupe trojice (1929.), Grupe hrvatskih umjetnika (1936.) i Hrvatskih umjetnika (1939.). Tijekom radnoga vijeka izradio je oko 190 scenografija u predstavama dramskog, komediografskog i opernog repertoara, a na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. godine za svoj scenografski rad nagrađen je Grand prixom. Jedan je od sukreatora zlatnog doba zagrebačkog kazališta dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Na području opreme knjige bio je jedan od najplodnijih hrvatskih stvaralaca, a autor je i brojnih studija iz povijesti umjetnosti.
Umro je u Zagrebu 14. svibnja 1974. godine.
