Folklor


Od 19. st. folklorna se glazba počela koristiti kao sredstvo promicanja nacionalnih i političkih ideja uslijed čega je sazrela zamisao o stvaranju nacionalne glazbe utemeljene na elementima folklora. U drugoj polovici stoljeća provodila se ponajviše oslanjanjem na obilježja popularnih napjeva nastalih u doba narodnoga preporoda u gradskim sredinama (starogradske/varoške popijevke) te djelovanjem pjevačkih zborova i tamburaških sastava koji se osnivaju kao prva amaterska glazbena društva. U 20. st., posebice u razdoblju između dva svjetska rata, njezino ishodište postaje tradicijska glazba hrvatskog seljaštva, prepoznata kao navlastitost hrvatske kulture.

Tada je, u okviru nacionalnog kulturnog programa, koji je provodila Seljačka sloga (kulturna organizacija Hrvatske seljačke stranke), izumljen i novi kontekst izvođenja seljačke umjetnosti, smotre folklora, na kojima su sami seljaci počeli izvoditi svoje pjesme i plesove u neobrađenom ("izvornom") obliku. Time i tako afirmirana seljačka umjetnost uzdignuta je do razine najviših vrijednosti nacionalne kulture, a amatersko njegovanje zavičajne baštine i njezino izvođenje na smotrama folklora ostali su do danas dominantnim oblikom javne prakse izvođenja folklorne glazbe u Hrvatskoj. Najkvalitetnije smotre u Hrvatskoj danas su Međunarodna smotra folklora, Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi, Brodsko kolo, Smotra narodne glazbe i plesa Istre te Smotra folklora Dalmacije.

Od 1950. folklornu glazbu i plesove izvode (manje ili više obrađenu) i gradske folklorne skupine (Ansambl narodnih plesova i pjesama "Lado"). Postoje i glazbeni festivali (Festival dalmatinskih klapa - Omiš; smotra Međimurske popevke - Nedelišće), a folklorna je glazba u naznakama prisutna i u stvaralaštvu na festivalima zabavne glazbe (Melodije Istre i Kvarnera; Kajkavske popevke - Krapina; Slavonija - Požega). Od 1980-ih se folklorna glazba javlja i u obradama, skladbama i izvedbama jazz, rock i drugih vrsta glazbe, intenzivnije prisutnih od 1990-ih kao dio tzv. world-glazbe (etno-glazbe).

Različita povijest i kulturno nasljeđe hrvatskih regija u kojima se susreću srednjoeuropska, mediteranska i balkanska kultura, uz međuregionalne utjecaje i razmjene, stvorili su iznimnu raznolikost glazbenog repertoara, stilova izvođenja i folklornih glazbala. Stoga je njenu cjelovitost moguće sagledati tek sažimanjem specifičnih obilježja pojedinih glazbeno-folklornih područja.

Napjeve Slavonije i Baranje karakterizira dijatonsko dvoglasje s unisonim (starija tradicija) ili kvintnim završetkom (novija tradicija; poznato i kao pjevanje na bas), a u varoškim (starogradskim) pjesmama ima utjecaja srednjoeuropske popularne glazbe jednostavnih formi i durskih (rjeđe molskih) obilježja. Tradicijsko glazbalo za pratnju plesa su gajde. Njih u 20. st. potiskuje tambura, koja je u 14. i 15. st. unesena na Balkan posredstvom Turaka, potom seobama Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju, gdje se postupno udomaćila kao folklorno glazbalo. U 19. st., promicana kao nacionalno glazbalo, započela je put širenja Hrvatskom.

Posebnost su Međimurja jednoglasni napjevi (popevke), melodijskih linija većega opsega, sazdani na starocrkvenim modusima (posebice dorskom i eolskom), s elementima pentatonike. Karakteristična kvintna transpozicija melodijskih odsječaka mađarski je utjecaj; novije su pjesme i u duru. Tradicijska glazbala su bordunska citra (trontole) i cimbal, često udružen s gudačkim glazbalima u mješovite sastave (goslari). Nakon pripojenja Međimurja Hrvatskoj (1918.), zamijenili su ih tamburaši i sastavi limene glazbe (bandisti).

U područjima središnje Hrvatske prevladava dijatonika i različiti tipovi dvoglasja s unisonim završecima (starija tradicija), pjevanje na bas i tercno dvoglasje durskih obilježja. Uz dude (gajde) koje su do poč. 20. st. prisutne u Podravini, Bilogori i Moslavini, česta su puhačka glazbala tipa flaute (žvegla, fajfa, dvojnice). Od kraja 19. st. prednost imaju gudački sastavi (guci, mužikaši) u sjevernim područjima s pridruženim cimbalom, a tijekom 20. st. dopunjeni tamburama i kromatskom harmonikom ili pak potpuno zamijenjeni tamburašima.

S obzirom da spajaju kontinentalnu i primorsku Hrvatsku, Lika i Gorski kotar područja su intenzivnog prožimanja jadranske, dinarske, alpske i panonske tradicijske kulture, ponekad stopljenih u osobite oblike. Najizrazitiji primjer toga je lička rozgalica, spoj ojkanja dalmatinskog zaleđa i panonskog pjevanja na bas. U Gorskom kotaru pretežu alpski utjecaji (harmonika, dur).

Starija folklorna tradicija Istre i Kvarnera obuhvaća tri stila dvoglasja, među kojima se ističe ono u tzv. istarskoj ljestvici, netemperiranom tonskom nizu, s usporednim pomacima glasova u nešto tješnjim malim tercama s unisonim završecima, u pjevanju s čestim umetanjem neutralnih slogova bez značenja (tarankanje). Drugi stil dvoglasja, ćićarijsko bugarenje, odlikuju još tješnji intervali, a diskantno dvoglasje, s kombiniranim elementima bordunske pratnje i vođenja glasova u protupomaku, karakteristično je za talijanske žitelje. Glazbala starije tradicije su sopele (roženice), prežitak ranijeg oblika europskog šalmaja, meh i šurle. Noviju tradiciju s vidljivim utjecajima susjednih alpskih predjela, predstavlja tonalitetna glazba i gudački sastavi s pridruženom dijatonskom harmonikom i/ili klarinetom (gunjci).

Stariju tradiciju Dalmacije odlikuju netemperirani kromatski i/ili dijatoniski napjevi manjega opsega (zaleđe srednje Dalmacije, sjeverna Dalmacija, otoci). Jednoglasje je karakteristično za južnu Dalmaciju. Česti su kratki vokalni oblici s ojkanjem, osebujnim načinom pjevanja melodijskih ukrasa na slog "oj", uz izrazito potresanje glasom, koje se smatra starobalkanskim nasljeđem. Dulje pripovijedne pjesme izvode solisti, često uz pratnju gusala, rasprostranjenih na cijelome Balkanu, a u Hrvatskoj potvrđenih od početka 16. st. Otada datiraju i potvrde o diplama (mišnjice, mih), rijetkoj varijanti istočnomediteranskog glazbala s mješinom, ujedno ranom obliku takvih glazbala u Europi. Tijekom 19. st. ponegdje ih potiskuje lijerica, koja se iz Grčke krajem 18. st. proširila Jadranom da bi se danas održala samo u južnoj Dalmaciji. Glazba mlađe tradicije je durska s obilježjima mediteranske i srednjoeuropske glazbe. U drugoj se pol. 19. st., pod utjecajem glazbene djelatnosti preporodnog razdoblja, razvilo dursko višeglasno pjevanje, nosioci kojega su manje skupine pjevača (klape). U 20. st. klapsko je pjevanje, kao oblik glazbenog amaterizma, postalo dominantnim glazbenim izrazom dalmatinske regije. Ovoj tradiciji pripadaju i mandoline, glazbala talijanskoga izvora.

Grozdana Marošević



   Ispiši stranicu

http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu