19. stoljeće


Kako je poznato, u 19. stoljeću s afirmacijom građanstva počinje i konstituiranje nacije u suvremenom smislu riječi. Zato građanska umjetnost podupire ove težnje, što na području glazbe rezultira pojavom tzv. nacionalnih škola, u kojima se u većoj ili manjoj mjeri umjetnička glazba inspirira folklornim elementima, ili barem teži tome. Autohtone glazbene kulture nacionalnih smjerova obogatile su tada europsku umjetničku glazbu prinosima dotad - u glazbenom smislu - slabo ili nikako prisutnih naroda: Čeha, Poljaka, Rusa, Norvežana, Finaca, Španjolaca. Njima možemo pribrojiti i Hrvate.

Kao odjek takvih pokreta u Europi u Hrvatskoj se, naime, tridesetih godina 19. stoljeća javio ilirski pokret, koji, kao književnosti i glazbi namjenjuje osobitu društveno-političku ulogu: formiranje i obranu nacionalne svijesti, te borbu protiv mađarizacije i germanizacije. U velikom dijelu glazbenih djela toga razdoblja naglašena je izrazita funkcionalnost u odnosu na konstituiranje moderne nacije. Kako bi, nadalje, glazba udovoljila svojoj utilitarnoj funkciji, onodobna hrvatska glazba preuzima one modele europske glazbe, koji najviše odgovaraju navedenim zadacima. Dakako da su to forme u kojima je prisutna i riječ: nacionalna opera i zborne skladbe pisane na tekstove poznatih budnica i davorija. Tako 1846. godine Josip Runjanin (1821.-1878.) uglazbljuje pjesmu Lijepa naša domovina Antuna Mihanovića (1796.-1861.), koja kasnije postaje i ostaje hrvatska himna. U tom je ozračju Vatroslav Lisinski (1819.-1854.) skladao prvu hrvatsku nacionalnu operu Ljubav i zloba, praizvedba koje je bila u Zagrebu 1846. godine. Njegova druga opera Porin, koju je skladao od 1848. do 1851. godine u umjetničkom je smislu mnogo uspješnija, ali je praizvedena tek 1897., također u Zagrebu. U povodu praizvedbe Ljubavi i zlobe hrvatski književnik Stanko Vraz (1810.-1851.) je napisao i objavio prvu glazbenu kritiku na hrvatskom jeziku. Hrvatska glazbena kritika na njemačkom jeziku inaugurirana je još 1826. godine, ali joj je autor ostao nepoznat.

S druge strane, međutim, hrvatski skladatelji prve polovine 19. stoljeća nisu ostali imuni na glavnu odliku europskog romantizma, odnosno na eksploziju emocionalnosti kojom je romatizam odgovorio na racionalnost kraja 18. stoljeća. Iznošenju trenutačnih, zgusnutih, ali kratkotrajnih emocionalnih stanja pogoduju male forme, ponajprije solo popijevka i klavirska minijatura. Tako je u Hrvatskoj iznimno rano, već 1822. Ferdo Livadić (1799.-1879.) napisao Notturno u fis-molu za klavir, koji uz istoimene skladbe Johna Fielda pripada među najranije primjere toga tipa klavirske minijature uopće, a ističu se i njegove solo popijevke.

I Lisinski, najveći skladateljski talent među onodobnim skladateljima, svoja je antologijska djela napisao u okvirima izražajnih mogućnosti solo popijevke. On je, međutim, svojim orkestralnim skladbama, poglavito idilom Večer i uvertirom Bellona, uspješno odgovorio i na romantičku težnju k fuziji umjetnosti, koja se na području instrumentalne glazbe manifestirala prodorom programnosti u postojeće oblike i, naposljetku, stvaranjem simfonijske pjesme.

Konačno, ni onodobna popularnost gitare nije zaobišla Hrvatsku. Ona je svoga najistaknutijeg predstavnika, kako u izvođačko-virtuoznom smislu tako i u skladateljskom, imala u, i na brojnim europskim pozornicama proslavljenom, Ivanu Padovcu (1800-1873). O njegovoj pak skladateljskoj popularnosti ponajbolje svjedoče brojna djela za gitaru ili glas i gitaru, što su ih objavljivali hrvatski i ugledni inozemni izdavači.

Tijekom 19. stoljeća međunarodnu su afirmaciju postigli i drugi instrumentalisti i pjevači, primjerice violinist Franjo Krežma (186.-1881), te pjevači i pjevačice Ilma Murska (1834-1889), Matilda Mallinger (1847-1920), koja je pjevala na praizvedbi Wagnerovih Majstora pjevača 1868, Milka Trnina (1863-1941), Josip Kašman (1850-1925), prvi hrvatski pjevač u njujorškom Metropolitanu.

Međutim, skladateljsko-tehnički elementi relevantne hrvatske umjetničke glazbe ovoga razdoblja otkrivaju prije uzore u klasici nego u romantizmu, a u sadržajnoj strani uočljivo je nepostojanje fantastičnog elementa. Zadržavajući se u granicama izražajne jednostavnosti, težište je ove glazbe na jednostavnim oblicima. S obzirom pak, na prisutnost folklora, htijenja iliraca veća su od realizacije, što se nastavlja i djelatnošću Ivana Zajca (1832-1914) u drugoj polovini stoljeća. Neobično plodan skladatelj (zabilježeno je više od 1000 opusa) s očito izraženim simpatijama za talijanski belcanto (što je temeljna odlika onodobnih skladateljâ iz hrvatskih mediteranskih gradova), Ivan Zajc je svojim dolaskom u Zagreb 1870. godine (nakon studija u Milanu, rada u rodnoj Rijeci i u Beču) započeo profesionalizaciju glazbenog života u gradu utemeljenjem stalne hrvatske opere, pedagoškim, organizatorskim i reproduktivnim djelovanjem. Njegovo remek-djelo, opera Nikola Šubić Zrinjski, od svoje praizvedbe 1876. u Zagrebu nije izgubila na popularnosti, dijelom i stoga što svojim herojskim patriotizmom funkcionira kao znak hrvatske pobjede.

Napokon, sustavno istraživanje folklora odvija se simultano sa Zajčevim nastojanjima zahvaljujući utemeljitelju hrvatske etnomuzikologije i glazbene historiografije Franji Kuhaču (1834-1911). Istaknimo i činjenicu da se Kuhač još 1886. poslužio terminom muzikologija. Stoga ne čudi da se u periodizaciji povijesti hrvatske glazbe ovo razdoblje naziva razdobljem Ivana Zajca i Franje Kuhača. Tijekom toga razdoblja nastaju prvi glazbeni priručnici i udžbenici na hrvatskom jeziku. Među njima je bila i prva glazbeno-povijesna sinteza s interpoliranim poglavljem o povijesti hrvatske glazbe Vjenceslava Novaka (1859-1905), koji se afirmirao kao predstavnik hrvatskoga književnog realizma.

Procesu demokratizacije glazbe pridonosila su, kao i u ostalim europskim gradovima, građanska glazbena udruženja namijenjena širenje glazbene kulture. Najstarija takva udruženja u Hrvatskoj osnovana su 1827. u Varaždinu i Zagrebu, a iz škole zagrebačkog Musikvereina, danas Hrvatskoga glazbenoga zavoda, formira se 1921. godine Muzička akademija. S istom namjerom osnivaju se i pjevačka društva širom Hrvatske. Najstarije je osnovano 1858. u Karlovcu (Zora), a najutjecajnije 1862. u Zagrebu (Kolo).

Poznavanju glazbene kulture pridonose i glazbeni časopisi. Tijekom 19. stoljeća izlazila su tri hrvatska glazbena časopisa, ali su bili kratkog vijeka: Sv. Cecilija (1877-1878 i 1883-1884), Gusle (1892) i Glazba (1893).

Naposljetku istaknimo da su tijekom Zajčeva i Kuhačeva doba izgrađeni temeljni prostori za izvođenje glazbenih djela: u Zagrebu zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda (1876, 1895) s koncertnom dvoranom i zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta (1895), te kazališne zgrade u Rijeci (1885), Splitu (1893) i Osijeku (1907), u kojima se i danas, kao i u HNK u Zagrebu, izvode dramske, operne i baletne predstave.

Sanja Majer-Bobetko

  Ivan Padovec, Poloneza u A-duru (.wma)
  Ivan Padovec, Čeznutje (.wma)
  Ivan Padovec, Na cernooku (.wma)
 

   Ispiši stranicu

http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu