Kratak pregled medijske umjetnosti u Hrvatskoj (od 1960ih)


Vladimir Bonačić i Ivan Picelj, kompjutersko programirani objekt T4, 1968.

Od 1961. do 1973. Galerija suvremene umjetnosti (danas Muzej suvremene umjetnosti) organizirala je pet međunarodnih izložbi pod nazivom "Nove tendencije". Prva izložba Novih tendencija organizirana je na inicijativu povjesničara umjetnosti Matka Meštrovića, Radoslava Putara, Bože Beka, Borisa Kelemena te umjetnika Ivana Picelja i Almira Mavigniera. Nove tendencije težile su sintetizirati različite oblike umjetnosti 1960ih i 1970ih godina. Na početku pokret karakterizira šira problemska osnova no kasnije izložbe se profiliraju ka neokonstruktivističkoj umjetnosti, lumino-kinetičkim objektima (uglavnom strojno izrađenim, često u grupnom autorstvu) te naposlijetku kompjuterskoj i konceptualnoj umjetnosti. Na prvoj izložbi (1961.) uz sudionike kao što su Almir Mavignier, grupe Zero (Oto Piene, Heinz Mack) i Azimuth (Enrico Castellani, Piero Manzoni) prevladavaju djela usmjerena na sistemska istraživanja (François Morellet, Karl Gerstner) te optička istraživanja površine i strukture objekta (Marc Adrian, Julio Le Parc, Günther Uecker, Gruppo "N" - Biasi, Massironi, Chiggio, Costa, Landi). Također su prepoznati začeci programirane i kinetičke umjetnosti čiji će karakterističan jezik već od sljedeće izložbe (1963.) obilježiti Nove tendencije kao pokret. Zahtjevi za scijentifikacijom umjetnosti dat će prednost eksperimentiranju s novim tehničkim medijima u cilju istraživanja vizualne percepcije na osnovi teorije Gestalta. Treća izložba Novih tendencija (1965.) istražuje odnose kibernetike i umjetnosti, a samoj izložbi prethodio je simpozij na istu temu. Luminokinetičke objekte izlažu Vjenceslav RichterAleksandar Srnec i Ivan PiceljČetvrtom izložbom (1968./69.) dominira ideja o teoriji informacija. Organizirana je međunarodna konferencija "Kompjuteri i vizualna istraživanja". Te godine Galerija suvremene umjetnosti pokreće časopis "Bit international". Kao paradigmatski rad medijske umjetnosti koji dolazi iz sfere znanosti naveo bih kompjutersku svjetlosnu instalaciju Vladimira Bonačića DIN.21koja je postavljena 1968. na fasadu robne kuće NAMA u Zagrebu, a zamišljena kao stalni postav. 1968. Vladimir Bonačić i Ivan Picelj ostvaruju elektronski (kompjutersko programirani) objekt T4. Uz sekciju kompjutorskih vizualnih istraživanja na Tendencijama 5 (1973.) uključuje se i sekcija konceptualne umjetnosti. Vilko Žiljak izlaže ASCCI fotografije, tj. digitalne ispise. Tomislav Mikulić, zaposlen na televiziji gdje izrađuje namjenske kompjutorske animacije i TV grafiku, ostvaruje umjetnički Kompjuterski film 1973. Na početku razvoja medijske umjetnosti od 1960ih nadalje uočavamo dva, svojedobno nepomirljiva, izvora: modernistički (podržava ideju progresa i znanosti) i anarhističko-individualni pristup konceptualne umjetnosti (na tekovinama studentskih pokreta 1960ih). Na izložbi Tendencije 5 (1973.) konceptualna i kompjuterska umjetnost bile su posebno naznačene na plakatu. Glavni teoretičar Novih tendencija kao pokreta koji se bavio problemom odnosa između umjetnosti i društva sa zahtjevima za socijalizacijom umjetnosti, ukidanjem unikatnog značaja umjetničkog djela i izjednačavanjem umjetnosti i znanosti bio je Matko Meštrović. Više o Tendencijama vidi pod Institucije, manifestacije, baze podataka te on-line katalogom zbirke radova rane kompjuterske umjetnosti MSU izložene u sklopu projekta I am Still Alive (2000.).

S dijametralno različitog gledišta od "oznanstvenjivanja umjetnosti" dio prakse konceptualne umjetnosti 1970ih i 1980ih možemo sagledati kao dio medijske umjetnosti. U 1970im ostvareni su brojni radovi medijski osvještene konceptuale, kao npr. serija izložbi s plakatima kao jedinim izlošcima Gorana Trbuljaka (1971. - 1981.) te performance slušanja radija, gledanja TVa i čitanja novina i telefoniranja Tomislava Gotovca (1980. - 1981.). Slobodni eksperimenti "proširenih medija" sastavni su dio poetike autora tzv. Grupe šestorice autora u hibridnom korištenju medija fotografije, filma i fotokopije u formi likovnih radova, umjetničkih knjiga i (uličnih) performancea. Iz filmskog miljea u medijsku umjetnost dolazi sljedeći input. Uz primarni rad na eksperimentalnom filmu Ivan Ladislav Galeta izvodi brojene foto i video radove, instalacije i multimedijske performancee. Tomislav Gotovac izvodi filmovima inspirirane galerijske i vangalerijske performancee i foto kolaže. Vladimir Petek 1971. osniva umjetničku udrugu FAVIT (film - audiovizuana istraživanja - televizija) i s nizom suradnika ostvaruje niz multimedijalnih radova, uglavnom multivizije (multimonitorskih video, filmskih i slajd projekcija), a s Tomislavom Mikulićem 1976. ostvaruje deset kompjuterskih filmova.

Sanja Iveković: "Instructions No 1",1976., iz dokumentacije MSU Zagreb

Jedina inačica medijske umjetnosti s kontinuitetom od 1971. te kritičnom masom produkcije ostvarena je u video umjetnosti. Oboje pioniri hrvatske video umjetnosti, Sanja Iveković i Dalibor Martinis, zajednički i individualno ostvaruju niz video radova i instalacija, a u svojim osobnim preferencama reprezentiraju dualitet interesa medijske umjetnosti iz pozicije konceptualnih umjetnika. Martinis je zaokupljen medijima samim i njihovim fizičkim i značenjskim mogućnostima te ostvaruje niz video instalacija (video projekcije na stolu u The Supper at last, 1993., video instalacija kao bunar s vodom Circles Bertween Surfaces, 1996.) , interaktivnih digitalnih video instalacije (Coma, 1997.) i hibridnih radova elektronskih medija (izložbe Observatorium1/2/3, 1997 - 98.). S druge strane Sanja Iveković moderira društvenu (feminističku) aktivnost kroz umjetnost osnivajući i žensku udrugu Electra. Izvodi brojne video radove i instalacije (u radu Frozen Images video slika je projicirana na led, u radu Travel Until the End of Thought iz 1994. računalo navodi video projekciju dijelova tijela u zvjezdasto kretanje). Radove izvodi i u drugim medijima. Projekt Gen XX je serija radova objavljena u formi reklama u tiskanim medijima 1997. i 1998. Na fotografskim reprodukcijama su portreti ženskih vrhunskih foto-modela, a prateće ime (u grafičkom izgledu logotipa) popraćeno je kratkom biografijom spomenute redovno zbog političkog djelovanja ubijene žene- heroja antifašističke borbe u 2. svjetskom ratu.

Projekt Katedrala, Bakal, Fritz, Juzbašić, Marušić, Premec; 1988.

Krajem 1980ih u radu grupa Nova Evropa (NEP, osnovao Dejan Kršić), Studio Imitacija Života (SIŽDarko Fritz i Željko Serdarević), Grainer i Kropilak te projekta Katedrala umjetničko djelovanje ostvareno je kroz kolektivno autorstvo (u projektu Katedrala tu je i računarski programer u punopravnom autorstvu). Navedeni koriste medije kao osnovni materijal (reproduktivne, elektronske, digitalne, mass medije), inaguriraju sampling/cut-up/citat/recikliranje kao izraz bez zasebnih stilskih odrednica, tj. odbacivanje ideje originala. Medij fotokopije u pre-photoshop estetici 1980ih (slijedeći iskustva copy-arta 1970ih) bilo je osnovno grafičko sredstvo. U slučaju SIŽ i NEP znakovitiji su medijski projekti nego sami producirani objekti. NEP je inaugurirao novo shvaćanje izjednačavanja politike i umjetnosti, ne samo "posuđujući" političku retoriku već je i ravnopravno koristeći, u duhu postmodernih teorija. SIŽ je 1988. tri puta otvorio izložbu (grafičkog oblikovanja) koristeći tri medija otvorenja: uživo preko radio programa, živom riječi povjesničara umjetnosti te tekstom na kompjuterskim ispisima interviewa. SIŽ je 1990. prestao s radom nakon ispunjenog trogodišnjeg produkcijskog i distribucijskog (korporacijskog) plana. Projekt Katedrala (Bakal, Fritz, Juzbašić, Marušić, Premec; 1988.) odvija se na godišnjicu smrti Andy Warhola i poziva na transformaciju slike u zvuk kompozicije Musorgskog i zvuka u prostor performancea Kandinskog. Riječ je o kompjutersko generiranom prostoru kroz uzajamne zvučne, svjetlosne i video elemente pokrenute kretanjem publike i signalima elektroencefalograma spojenog na izvođača - opernog pjevača Joška Lešaju.

Duhovita subverzivna akcija Zagreb Virus 1990 autora Svebora Kranjca održana je u sklopu izložbe 22. Salon mladih (1990.). Poslavši velik broj (kvazi)umjetničkih produkata raznih stilova i pod izmišljenim imenima žiri je "propustio" jedan broj radova. Autor je na samom otvorenju izložbe osobno distribuirao svoj katalog u kojem objašnjava ulazak "virusa kojeg tijelo (žiri) nije prepoznalo" demistificirajuži dio autorstva izloženih radova i ostavljajući dio neotkriven pozivajući se i na strategiju kompjuterskih virusa. Kranjc je prethodno izveo seriju TV virusa (1989.) gdje se sistemima simulakruma uvlačio kao umjetnički terorist u mainstream TV program. Bio je izaslanik Image Liberation Organization. Ovakve strategije simulacije karakteristične za konceptualnu umjetnost osamdesetih kasnije su često korištene u net.artu koji je mogao lako simulirati sistem korporativne reprenzentacije.

Interaktivnost je u svom primarnom obliku prisutna u svakoj video instalaciji sa `closed circuit` sistemom, živim video linkom, a takvi se radovi javljaju od 1970ih, no u 1990im proširuju samo ispitivanje medija. U spomenutom projektu Katedrala tri su prostora povezana zvučnim i video `closed circuitom` . Simon Bogojević Narath u radu bez naziva (Landscapes, 1991.) ostvaruje video link preko malog ogledala koje optički distorzira elektronsku sliku. Kristina Leko ostvaruje niz video-link radova s religijskim sadržajem, koristeći bežični prijenos na većim udaljenostima i iskorištavajući u potpunosti tu tehnologiju za konceptualne igre s dislokacijom (Cvijeće, 1997., Veduta, Kamenita vrata, 1998.). Na Zagrebačkom salonu 1998. Sandro Đukić uspostavlja closed-circuit s vremenskim zakašnjenjem. Darko Fritz u radovima u projektu End of The Message koristi sigurnosne video sisteme kao specifičnu formu closed-circuita (na izložbama Obsessions: From Wunderkamer to Cyberspace, 1995. i u Privrednoj banci, T.EST, 1997.). U suradnji s Ademirom Arapovićem od 1998. izvodi seriju radova `space=space` u kojima isključivom upotrebom closed-circuita medijski proširuju arhitekturu. Andreja Kulunčić u radu Man Constructor (1996.) koristi detektore kretanja te slajd i zvučne detektore. Sandra Sterle i Slobodan Jokić (Dan Oki) 1998. ostvaruju kompleksnu interaktivnu video instalaciju To Forget to Remember and to Know na temu učenja stranog jezika u multikulturalnoj zajednici. Slika sudionika uživo uklapa se u pripremljene digitalizirane video snimke koje se pak mijenjaju obzirom na zvučnu kvalitetu izgovorenog teksta. Instalacija je ostvarena u amsterdamskoj školi za učenje nizozemskog za odrasle. Zajedno ostvaruju interaktivni internet rad Interstory (2001.) gdje je sudioniku omogućen rad na djelomično predprogramiranim filmskim scenarijima. Sandra Sterle ostvaruje seriju radova Round Around (1998.) u mediju fotografije, linearnog videa te interaktivnog CD-ROMa. U višemjesečnom projektu Go Home (u suradnji s Danicom Dakić, 2001.) u New Yorku organizira niz webcast večera sa uzvanicima i dnevnik na internetu.
Od 1997. u ljetnom periodu Ivo Deković organizira radionice i vodi podvodnu galeriju sub-artu mjestu Ražanj. Web stranica sadrži kontinuirani video signal sa prikazopm podvodne galerije.

Marušić , Kuhta, Pederin, Raščić: Oko čuje, uho vidi, multimedijski projekt, 1997 -1999.

U brojnim `one channel` video radovima Naratha, Vladislava Kneževića i Igora Kuduza virtuoznim digitalnim efekatima u kombinaciji s maketarstvom uspostavlja se nova stvarnost u specifikumu video medija. Uspostavljanje paralelne medijske stvarnosti tema je fiktivnog putovanja u višegodišnjem projektu Putovanje oko svijeta Sandra Đukića izvedenog u foto i video mediju. Ivan Marušić Klif izvodi seriju interaktivnih mehaniziranih automata s piktoresknim figurativnim scenama u ambijentu TV monitora koji invertiraju očekivanje elektronske slike. Klif također izvodi kompjuterski navođene svjetlosne prostorne instalacije specifično kombinirajući high i low-tech (Izložba u tunelu, 1995.) te kompleksne interaktivne manipulacije žive video slike (closed-circuit) samostalno programirajući software za vlastite potrebe (izložba u Klovićevim dvorima, 2001.). Davor Antolić Antas izvodi seriju radova smještajući niz elektronski programiranih neonskih cijevi u arhitektonske prostore (Neon, 1998 - 2001.). Magdalena Pederin izvodi interaktivne svjetlosne instalacije koje reagiraju na ambijentalni zvuk. Jedna od njih, višemetarska kompozicija sastavljena od LED dioda, je bila i (inter)aktivna scenografija performancea Oko čuje, uho vidi (Marušić , Kuhta, Raščić, 1997 -1999.). Senzori na tijelu izvođača pokreću zvučne, video i svjetlosne interakcije. Izložba Lights from Zagreb u De Parel galeriji u Amsterdamu predstavila je svjetlosne radove Marušića, Pederin i Antolića 2001.






 



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu