Likovna baština Hrvatske unutar evropske kulturne tradicije


 Opće je poznato da je tlo sadašnje Hrvatske bilo poprište seoba naroda i naviranja osvajača s raznih strana i trajno na razmeđu civilizacija i dodiru različitih kulturnih krugova. Hrvatska je stoljećima bila na graničnoj poziciji zapadnoga kulturnog kruga prema istoku. Teritorij današnje Republike Hrvatske dijelom se podudara s linijom tih sudbinskih razdvajanja - ali često i dodira - jer od doseljenja u ranom srednjem vijeku istočna međa Hrvatske oscilira oko granica između nekadašnjega Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva (u 4.stoljeću) i kasnije podvojenih svjetova. Kroz njezino se tkivo isprepleće teritorij Franačkog i Bizantskog Carstva (u 9. st.), a zatim razmeđe katoličke i pravoslavne crkve (sredinom 11. st.), pa kršćanstva i islama (od 15.-19. st.). U likovnim umjetnostima na području Hrvatske miješale su se raznorodne tendencije i često divergentne sile, a ponekad su iz njihova prožimanja nastajala vrlo originalna djela. Ima i drugih europskih zemalja gdje se susreću različite kulture, kao Španjolska ili južna Italija, ali Hrvatska ima sasvim osebujan položaj stoga što se ovdje ne sastaju samo dva, nego se povezuju i isprepleću čak četiri kulturno-umjetnička kruga: uz istočni i zapadni, još i sjeverni srednjoeuropski i južni mediteranski.

U PREGLEDU POVIJESTI UMJETNOSTI U HRVATSKOJ Pokušat ćemo odgovoriti na pitanje da li su spomenici likovnih umjetnosti u Hrvatskoj rezultat samo širenja i prihvaćanja umjetničkih govora i oblika stvorenih i razvijenih u drugim kulturnim žarištima (apsorpcija), pa Hrvatska umjetnička baština sudjeluje samo kvantitativno u europskoj, ili su neki spomenici u Hrvatskoj značili i kvalitativni prilog europskoj umjetnosti (kreacija)? Likovna baština na tlu Hrvatske obuhvaća, po našem sudu, i djela što pripadaju europskoj antologiji i bez kojih prikaz pojedinih poglavlja povijesti europske umjetnosti ne može biti cjelovit. Međutim, mnoga od tih djela nisu uopće poznata europskoj i svjetskoj javnosti, a kamoli priznata, jer nisu bila uključena u dosad obavljene velike preglede i sinteze europske umjetnosti. Ali razlog tomu nije u nedovoljnom značenju samih spomenika niti u nedostatnoj likovnoj vrijednosti već u manjku informacija. Autori velikih i reprezentativnih pregleda europske i svjetske umjetnosti često, nažalost, ne poznaju umjetničke spomenike Hrvatske, a (zbog jezične barijere) ne prate brojne domaće znanstvene studije objavljene posljednjih desetljeća, gdje se ti spomenici interpretiraju na suvremeni način. Napokon, upravo su neki od najznačajnijih kulturnih spomenika u Hrvatskoj cjelovitije i adekvatnije znanstveno interpretirani tek u najnovije doba.

Kao mali podsjetnik, iz antologije hrvatskih spomenika europskog značenja na tlu Hrvatske, spomenut ćemo samo neke najznačajnije.

Iz prethistorijskih razdoblja to su pojedini specifični regionalni oblici predmeta materijalne kulture kakvih drugdje ne nalazimo, kao što je, na primjer, inkrustirana vučedolska keramika ili JAPODSKA KAPA.

U rimskom dobu to je Dioklecijanova palača (4. stoljeće), jedan od najznačajnijih spomenika kasnoantičke arhitekture uopće, u kojem se sabiru najrazličitiji umjetnički utjecaji golemog imperija. Monumentalna carska palača pregrađena je tijekom stoljeća u mali srednjovjekovni grad - Split. Svjetski spomenik kulture na listi UNESCO-a.

U ranokršćansko doba (4.-6. stoljeće) sakralne građevine Salone nezaobilazni su spomenici opće povijesti umjetnosti, jer se upravo na njima postavljaju i provjeravaju teze o nekim od najznačajnijih problema arhitekture tog razdoblja (kao što je pitanje podrijetla i postanka ranokršćanske bazilike), a zatim i pitanja kulturne povijesti, kao što je odnos službenog i martirskog kulta ili "dvojnih" bazilika. Iz razdoblja Justinijanova "zlatnog doba" ranobizantske umjetnosti biskupski kompleks, BAZILIKA i mozaici u Poreču (4. stoljeće) svojom ikonografskom osebujnošću i izuzetnom umjetničkom vrijednošću odavna se mjere s onim istodobnim, mnogo poznatijim, iz Ravene. Nedavno uvršteni na listu svjetskih spomenika kulture UNESCO-a.

Od doseljenja Slavena u 7. stoljeću, u razdoblju samostalne hrvatske države (9.-11. stoljeće), razvija se starohrvatska predromanička arhitektura malih crkvica raznolikih tlocrtnih i prostornih oblika, sačuvanih ili arheološki istraženih oko stotinjak što je razmjerno velik broj u usporedbi s graditeljskom baštinom tog razdoblja ostalih europskih naroda. Te crkve tvore zasebnu grupu spomenika na kojoj se lome koplja povjesničara i teoretičara umjetnosti oko ključnog pitanja da li je u formiranju ranosrednjovjekovne arhitekture bitnatradicija antike ili udjel takozvane barbarske umjetnosti: teza kontinuiteta ili diskontinuiteta u povijesti kulture. Nasuprot ovim malim spomenicima, golema rotonda Sv. Donata u Zadru (9. stoljeće) s prstenastim brodom na kat i tri apside ubraja se među najmonumentalnije europske središnje građevine predromanike. Osebujna grupa spomenika ovoga doba su i crkve sa snažnim oblim kontraforima i kulom-zvonikom sred pročelja, kao Sv. Spas na Cetini (9.st.).

Predromanički i ranoromanički reljefi s troprutom pleternom ornamentikom strukturalno vezana sa starohrvatskim graditeljstvom ne treba više propusnicu u riznicu svjetske umjetnosti, jer je već glasoviti francuski povjesničar umjetnosti A. Malraux uvrstio kamene reljefne ploče iz crkve sv. Nedjeljice u Zadru s pleternim, linearno i plošno, oblikovanim figuralnim kompozicijama iz života Krista (11. stoljeće) u svoj "Musée imaginaire" svjetske skulpture. One označavaju prijelomni trenutak u rađanju monumentalne romaničke skulpture: jedinstveni su spomenici prijelaza iz predromanike - u kojoj je ornament gotovo apsolutno vladao reljefima kroz četiristo godina - u ranu romaniku, gdje se ponovno javljaju ljudski likovi i figuralne kompozicije. Križnorebrasti svod u zvoniku crkve sv. Marije benediktinki u Zadru (1105.) jedan je od najranijih pouzdano datiranih u Europi, a portal Katedrale u Trogiru majstora Radovana (1240.) najmonumentalniji je spomenik srednjovjekovne skulpture na Jadranu i u ovom dijelu Europe. Zbog svoga specifičnog, prijelaznog romaničko-gotičkog karaktera s naglašenom humanističkom tendencijom, kao i zbog izvanredne umjetničke vrijednosti, RADOVANOV PORTAL također zaslužuje mjesto u riznici europskih remek-djela 13. stoljeća. Grad Trogir također je uvršten na UNESCO-vu listu spomenika svjetske kulturne baštine.

Majstor prijelaznog ili "mješovitog" gotičko-renesansnog stila, Juraj Matejev Dalmatinac dao je svoj prilog razvoju ranorenesansne skulpture, a primjenom originalne montažne gradnje kamenim pločama u konstrukciji šibenske Katedrale (1441-1475.) omogućio je izgradnju jedinstvene građevine u Europi izvedene od temelja do svodova-krovova i do vrha kupole isključivo od kamenih dijelova montažnom metodom, bez primjene drugih materijala. Jurjev nasljednik, renesansni arhitekt i kipar Nikola Ivanov Firentinac (†1505) nastavio je gradnju Katedrale u Šibeniku oblikujući prvu i jedinu funkcionalnu i organičku renesansnu crkvenu fasadu u Europi na kojoj "trolisni" oblik zabata odgovara obliku svodova u unutrašnjosti. Šibenska katedrala spomenik je svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Nikola Firentinac izveo je s A. Alešijem i renesansnu Kapelu sv. Ivana (Ursini) u Trogiru (1468-1482), također isključivo od kamena i ugledajući se na Jurja i lokalnu antičku tradiciju (Mali hram Dioklecijanove nove palače). Ali, s novim odnosom skulpture i arhitekture u oblikovanju unutrašnjosti i dotad neviđenim udjelom monumentalne skulpture i reljefa, Nikola primjenjuje metodu što će u europskoj umjetnosti biti razvijena tek u razdoblju visoke renesanse, u sljedećem stoljeću.

Uz šibensku Katedralu i trogirsku Kapelu treća su originalna kreacija renesansnog razdoblja u Hrvatskoj -- renesansni ljetnikovci 15. i 16. stoljeća što su ih domaći graditelji podizali dubrovačkim plemićima na teritoriju slobodne Dubrovačke Republike i otoku Hvaru. Po asimetričnom tlocrtu, funkcionalnoj organizaciji prostora i odnosu prema prirodi - nema im, tipski ni kvalitativno adekvatnih spomenika u ondašnjoj europskoj arhitekturi.

Nasilno prekinuti kontinuitet i razvoj umjetnosti u Hrvatskoj invazijom Turaka na Balkan, koji su tijekom 16. stoljeća zauzeli veći dio sjeverne Hrvatske, kao i opadanje pomorske trgovine na Mediteranu, zastoj ekonomskog razvoja istarskih i dalmatinskih gradova uvjetovali su zamiranje umjetničkog stvaranja u doba baroka. Tijekom 17. stoljeća počinje obnova sjeverne Hrvatske. U baroku djeluju izrazite umjetničke ličnosti kao što su kipar F. Robba i slikar L Ranger. Ostvaruju se brojni barokni ambijenti među kojima se ističu zagorski i slavonski dvorci s parkovima i crkve s cinkturima. I na jugu nastaju skladne arhitektonske cjeline kao što je isusovački kompleks u Dubrovniku (18. stoljeće).

A da skromne gospodarske prilike ne moraju značiti uvijek samo nedostatak, dokazom su, između ostalog, umjetnički vrijedna i značajna ostvarenja u urbanističkom planiranju i arhitekturi historicističkog Zagreba (1865-1887). Ta su planirana rješenja, a naročito uloga javnih parkova i zelenila, bila moguća upravo stoga što je Zagreb - danas glavni grad Hrvatske - do tada bio mali barokni grad te nije pretrpio intenzivnu navalu prometa i industrije i kaotičnu izgradnju tipičnu za razdoblje industrijske revolucije 19. stoljeća u Europi.

Niz hrvatskih slikara i kipara 20. stoljeća ne samo da pripada europskoj umjetnosti nego su mnogi od njih priznati u povijesti umjetnosti i u suvremenoj kritici, a djela im se nalaze u najpoznatijim muzejima svijeta. Nažalost, to vrijedi samo za slikarstvo i kiparstvo dok spomenici moderne arhitekture u hrvatskoj, posebno 30-tih godina, naročito zanimljivi zbog sinteze funkcionalističkih i organičkih strujanja u četvrtom desetljeću 20. stoljeća, još uopće nisu predstavljeni europskoj i svjetskoj javnosti. A od slikarskih strujanja značajnih i po europskim mjerilima nedovoljno je poznat i interpretiran osebujni socijalno-kritički pokret Zemlja (1928-1935). Autori Zemlje revalorizirali su tradicionalno i suvremeno pučko slikarstvo i potakli osnivanje tzv. hlebinske seljačke slikarske škole (I. Generalić), što je bila važna pretpostavka za poslijeratni procvat naivnog slikarstva u Hrvatskoj.

Napokon, umjetnička baština Hrvatske obiluje cjelinama što svoju vrijednost crpe iz organičke stopljenosti u prostoru spomenika što potječu iz različitih razdoblja i heterogene su stilske pripadnosti. To su gradovi kao sintezno umjetničko djelo cijelih generacija stvaralaca i različitih umjetničkih epoha:

Split u kojem je od antike do danas svako razdoblje ostavilo traga; romanički Rab; renesansni "idealni grad" Karlovac (1579.) u obliku šestokrake zvijezde; gotičko-renesansno-barokni Dubrovnik;antičko-romanički Zadar; gotički gradovi 14. stoljeća Ston i Mali Ston; renesansni otok Šipan, kao i niz drugih.

Djela likovnih umjetnosti tragovi su vremena u prostoru. Gledamo li iz sadašnjeg trenutka kontinuitet čovjekova stvaralaštva na tlu Hrvatske u perspektivi minulih stoljeća, razabiremo podjelu u dvije bitno različite epohe: predslavenske civilizacije i kulture, te razdoblje od doseljenja Hrvata u 7. stoljeću do danas. I kao što starije civilizacije, naročito rimska, nisu ostavile samo neizbrisiv trag svojim spomenicima što su sačuvani do danas, nego su djelovale i na hrvatsko stvaralaštvo u prošlosti, tako ukupna umjetnička baština Hrvatske tvori dio kulturne sadašnjosti. Naravno, samo ako je poznajemo. A tome cilju trebala bi poslužiti i ove stranice CULTURNETA.

Za svako od navedenih stilskih razdoblja (PRETHISTORIJA, ANTIKA, ROMANIKA, GOTIKA, RENESANSA, BAROK, 19. I 20. STOLJEĆE), kao i za svaki spomenuti grad ili svakog umjetnika o kojem biste htjeli doznati nešto više, potražite pod odgovarajućim naslovima (RAZDOBLJA, LOKALITETI, UMJETNICI).


   Ispiši stranicu

http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu