Uništavanje hrvatske kulturne baštine 1991-1993.


Strahovita ratna razaranje Hrvatske 1991-1992. i nepojmljivo uništavanje spomenika kulture, pobudila su živo zanimanje domaće i svjetske javnosti za hrvatsku kulturnu baštinu i njezinu sudbinu.

Nužno je bilo da ponudimo zainteresiranoj svjetskoj kulturnoj javnosti - a i domaćim potrebama, sumarnu, ali cjelovitu interpretaciju hrvatske povijesti umjetnosti i hrvatske kulturne baštine u trenutku njezine najveće destrukcije. Umjetničko blago Hrvatske (1993.) bila prva i još uvijek je ostala jedina povijest hrvatske umjetnosti, koja je ikada objelodanjena, nakon 150 godina trajanja naše struke, a uz to i na tri svjetska jezika (engleskom, francuskom i njemačkom)- pa ovdje dajemo pregled iz te knjige.

Otkad pratimo život čovjeka na Zemlji, znamo da postoje dvije paralelne povijesti: povijest čovjekova stvaralaštva i povijest ljudske destrukcije. Povjesničar umjetnosti po svom je pozivu zastupnik ljudske konstruktivne i kreativne povijesti, a po svom temeljnom određenju je humanist, pa u ovakvim historijskim zbivanjima, kada se razulare rušilački porivi, kao u nedavnom ratu protiv Hrvatske, ne može ostati indiferentan (uostalom, kao svaki intelektualac i humanist), već se nužno mora usprotiviti agresiji i destrukciji, angažirati u borbi za slobodu, istinu, razum i vrijednosti ljudskog života.

Kao povjesničar umjetnosti svjestan sam dvostrukog zadatka, što stoji pred našom znanošću u ovom povijesnom trenutku: prvenstveno da objelodanimo suvremene i znanstveno utemeljene interpretacije hrvatske povijesti umjetnosti na stranim jezicima, kako bismo s njom upoznali europsku i svjetsku javnost, a sada, nakon međunarodnog priznanja samostalne Republike Hrvatske, da sustavno provodimo distinkciju i definiciju hrvatske umjetničke baštine umjesto njezina dosadašnja "utapanja" u neodređeni pojam "jugoslovenske" umjetnosti.

Za kulturni image Hrvatske u inozemstvu bila je najporaznija djelatnost yu-diplomacije, koja je po pravilu bila srpska, jer je njezinim sustavnim djelovanjem kroz pola stoljeća bio negiran hrvatski kulturni identitet, kao i ostalih južnoslovenskih nacija, osim srpske. Na međunarodnom kulturnom planu to se uporno provodilo izmedu ostalog i lukavom (koliko primitivnom, toliko efikasnom) političkom predstavljanju SFR Jugoslavije kao zemlje u kojoj žive "Srbi i ostali narodi". Uvriježene sintagme kao "srpski manastiri i freske", ali "jugoslavenski (a nipošto hrvatski) Šibenik, Split ili Dubrovnik" izvrsno su izražavale diskriminacijsku metodu prošlog režima.

Druga, pak, tipično "socijalistička" doktrina o "jednakosti" svih šest Republika, samo je prividno bila u suprotnosti s prvom, ali zbog nje je i opet najviše stradala Hrvatska. Naime, s obzirom da Hrvatska ima i kvantitativno i po raznolikosti, po originalnosti i po međunarodnim kriterijima vrijednosti najbogatiju kulturnoumjetničku baštinu među svim južnoslavenskim narodima, Hrvatskoj se u svakom projektu i prezentaciji bivše SFR Jugoslavije srazmjerno najviše i oduzimalo, kad se ono što je hrvatsko utapalo u "jugoslavensko".

U svijesti civiliziranog čovječanstva, spomenuta sintagma, "jugoslovenski Dubrovnik", definitivno se rasplinula tek ujesen 1991. godine, kada su prve srpske granate eksplodirale po ulicama i palačama, crkvama, samostanima i kućama srednjovjekovnog, renesansnog i baroknog Dubrovnika, priznatog od UNESCO-a svjetskim spomenikom kulture. Ako ne prije, tada je svakome mentalno normalnom građanu svijeta moralo postati jasno tko je od "Jugoslavena" stoljećima izgrađivao Dubrovnik da postane svjetskim spomenikom kulture - pa čak ga, nakon potresa 1979. godine čitavo desetljeće najvećim naporima obnavljao - a koji ga to "Jugosloveni" smatraju idealnom metom za gađanje s kopna i s mora!

Jedna od specifičnosti tragedije koja se tijekom godina rata odigravala u Hrvatskoj, jest da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije no što su Europa i svijet i čuli za njih. I obratno, za neke od njih, kao što je, na primjer potpuno uništena barokna jezgra Vukovara, možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema ...

Kad su Srbi 1991. godine počeli bombardirati Dubrovnik, jer je već bio svjetski poznat i priznat, cijeli je pismeni svijet odmah znao kakova je to tragedija za kulturnu baštinu čovječanstva. Ali, zbog nedostatka prethodne afirmacije, granatiranje ostalih, po svom značenju i vrijednosti također svjetskih spomenika kulture - kao što je renesansna kupola Šibenske katedrale ili istaknuti spomenici antičkoga i srednjovjekovnog Zadra ili "idealni" renesansni grad Karlovac - prošlo je bez europskog i svjetskog odjeka.

- Prethistorijska glinena Vučedolska golubica - po nalazištu Vučedol kraj Vukovara - koju smo objavili kao likovni simbol neolita, postala je u međuvremenu simbolom Vukovara, podsjećajući na najstrašnije razaranje jednog grada u Europi nakon Drugog svjetskog rata (Pandan Berlinu ili Varšavi).

- Najznačajniji lokaliteti starohrvatske predromaničke umjetnosti (9. do 11. stoljeće), Knin i okolica – "kolijevka hrvatske prošlosti" kako je 1931. pisao Ljubo Karaman – također su dugo bili pod srpskom okupacijom.

- Zadar je teško oštećen granatiranjem, pa nisu bili pošteđeni ni najreprezentativniji spomenici romanike: krovovi i zidovi crkve Sv. Krševana i katedrale Sv. Stošije, na primjer.

- Od spomenika gotičkog razdoblja, uz ruševinu cistercitske crkve (13. st.) u Topuskom, vezana je zanimljiva priča o tzv. "haškim zastavicama" u ratu protiv Hrvatske. Po Haškoj konvenciji, značajniji spomenici kulture moraju biti označeni zastavicom s plavim kvadratom (kao bolnice crvenim križem), što obvezuje protivničku stranu. da ih poštedi. Kad je yu-armija počela artiljerijom granatirati Topusko, ruševinu fasade najmonumentalnije gotičke crkve u Hrvatskoj nisu gađali. Ali kad su konzervatori i ruševinu crkve, također označili haškom zastavicom -odmah su je počeli gađati (srećom, unatoč nekoliko pogodaka, nije srušena). Dotad su srpski agresori vjerojatno mislili da je ruševina "djelo" njihove artiljerije, a kad su doznali da je spomenik kulture, bio je to dovoljan razlog za uništavanje. Ovakvi primjeri, a ima ih mnogo, jer su crkve i zvonici bili najčešća meta yugo-artiljerije - i razoreno ih je na stotine! - najbolji su dokaz da je uništavanje spomenika kulture, naročito sakralnih, bilo namjerno, s ciljem zatiranja tragova hrvatskog kulturnog identiteta gradova, sela i cijelih regija.

- Drugi tipičan primjer povijesne sudbine kulturne baštine u Hrvatskoj je crkva u Voćinu, također u Slavoniji. Ovaj istaknuti spomenik otmjene arhitekture kasne gotike (češkog tipa) i majstorskog klesarstva bio je teško oštećen u turskim ratovima, pa ponovno u II. svjetskom ratu. Prije desetak godina, nakon dugotrajne i skupe akcije, crkva je stručno restaurirana i konzervirana. A 1991. godine bila je najprije granatirana, zatim zapaljena i napokon minirana od srpske vojske, tako da je danas preostao samo jedan jedini krnji ugao zdanja ...

- Dubrovčani su 1333. godine kupili polutotok Pelješac istodobno i od srpskog kralja i od bosanskog bana (jer je svaki tvrdio da je njegov posjed!) i izgradnjom utvrđenih i planiranih gotičkih gradova Stona i Malog Stona povezanih zidinama dali su ovoj ruralnoj sredinu urbani pečat. Sedam stoljeća kasnije (1991-1992.) hrvatska urbana civilizacija ovdje ponovno je bila ugrožena i napadnuta od srbo-crnogorskih ruralnih snaga. Pelješac je bombardiran, a Mali Ston (s gotičko-renesansnim kućama i kulama) teško je oštećen artiljerijskim granatama srpskocrnogorskih agresora i yu-armije sa susjedne obale.

- Kada je 15. 9. 1991. granata srpske artiljerije probila kupolu šibenske katedrale izazvalo je to u kulturnim krugovima Hrvatske jednako zgražanje i očaj, kao i bombardiranje Dubrovnika. Ali, budući da šibenska katedrala nije bila registrirana kao svjetski spomenik kulture za svijet to nije značilo ništa. Zamislite kakva bi bila protestna reakcija Europe i svijeta da su neki mafijaši probili kupolu firentinske katedrale ili da su neki neuki seljaci iz okolice granatirali kupole crkve Sv. Marka u Veneciji ili kupolu katedrale Sv. Pavla u Londonu ? Šibenska katedrala uklapa se u priču da se hrvatski spomenici razaraju prije nego što su od kulturnog čovječanstva bili spoznani kao dio europske i svjetske riznice kojoj pripadaju.

- Intenzitet razaranja Dubrovnika u ratu 1991-1992. sugestivno pokazuje karta na kojoj su stručnjaci UNESCO-a označili stotine granata koje su pale na Dubrovnik samo jednog jedinog dana (6. 12. 1991, na Svetog Nikolu). Ali uz Dubrovnik i Mali Ston, razoreni su i Cavtat i Slano, kao i brojna manja naselja i još brojnija sela u zaleđu, u Konavlima, u Župi i drugdje. A sva ona ne pripadaju spontanoj seoskoj gradnji, nego su također bila primjer planirane renesansne izgradnje naselja na prostranom tlu Dubrovačke Republike.

- Nitko u svijetu, također, nije reagirao na uništavanje stoljećima kultiviranog pejzaža na području bivše Dubrovačke Republike i njenih otoka (Šipan!), s terasama i putovima, arhitekturom i perivoljima vrhunske kvalitete. Zapaljivim bombama na ogromnim površinama uništena je i bujna mediteranska vegetacija koju su Dubrovčani od renesanse i baroka stoljećima uzgajali. Od oplemenjenog tla i sađenog raslinja na njemu, do putova i mostova, terasa, nasipa i arhitekture, svaki je pedalj dubrovačke regije protkan kulturom. Stoga svaka srpskocrnogorska granata koja razruje zemlju i svako izgoreno stablo, znače duboku ranu u živom kulturnom tijelu hrvatskog teritorija i predstavljaju gubitak tragova i vrijednosti čovjekove intervencije u prostoru, koji zovemo kulturni pejzaž.

- "Idealni" renesansni grad Karlovac (1589.) je pod srpskom artiljerijskom vatrom bio duže od godinu dana. Koliko puta je vijest o bombardiranju renesansnog Karlovaca obišla svijet? I Sisak (antička Siscia), u kojem je također u 16. st. izgrađena trokutna renesansna tvrđava, bombardiran je u ovom ratu, a uz velike materijalne gubitke počinjen je i ekološki krimen razaranjem rafinerije nafte. Ima li i jedna novinska agencija koja je to javila našim suvremenicima? A točno prije 400 godina, (davno prije elektronskih medija) u čitavoj preplašenoj kršćanskoj Europi spominjalo se ime SISAK i svi su htjeli biti sudionici njegove sudbine, jer je osim vijesti o bitki kod Siska 1593. godine, Europu obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske.

- U najdramatičnijim trenutcima povijesti renesanse u sjevernoj Hrvatskoj, u 16. stoljeću, kada je pod turskim pritiskom bila svedena na "ostatke ostataka" reliquie reliquiarum.Hrvatski plemići, humanisti, obilazili su europske dvorove tražeći materijalnu i vojnu pomoć objašnjavajući da se na hrvatskoj međi ne vodi lokalni rat, nego bitka za cijelu Europu, za kršćanstvo ("antemurale christianitatis"). Pitamo se, ne ponavlja li se ta slika iz povijesti djelomično u nedavnoj povijesti kao zbilja? Kolikom postotku čovječanstva je danas jasno da je rat Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bilo bitka za ostvarenje principa nasilja u ovom dijelu Europe, a da će snaga otpora ujedinjenog miroljubivog i kulturnog čovječanstva odlučiti o mogućnosti ostvarenja principa slobode? U toj se bitki, svatko morao jasno opredijeliti na kojoj i na čijoj je strani.

Uništavanje hrvatskih područja, pa i čitavih regija bilo je tako sustavno provođeno, da su neka sela u Slavoniji, crkve i groblja, nakon dugotrajnog razaranja bombardiranjem i artiljerijskim granatama, po osvajanju zapaljena, pa minirana i naposlijetku čak tenkovima i buldožerima izbrisana s lica zemlje ... Svjesno i sustavno, nastojalo se u doslovnom smislu, "zamesti im svaki trag". Na ogromnom teritoriju, od krajnjeg sjeveroistoka Slavonije do jugoistoka Dalmacije (dužina fronte u ratu protiv Hrvatske je 680 kilometara, a devastirana površina oko 20.000 km˛, tj. kao 3/4 Belgije!) - bombardiranjem avionima, topovnjačama s mora i artiljerijom s kopna uništeni su stoljećima taloženi slojevi civilizacije i tragovi hrvatske kulture. Da li je sve to pripadalo zaista samo nama ili je bilo dio europske i svjetske kulturne baštine? Budući da bi nama samima za obnovu razorene Hrvatske trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji hrvatsku kulturnu baštinu smatraju integralnim dijelom europske i svjetske kulturne baštine, pomoći da sve to blago ponovno uspostavimo. 

   Ispiši stranicu
  • Kulturpunkt.hr - Naša priča: 15 godina ATTACK!a - dokumentiranje jedne velike povijesti
  • Forum.tm -  Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - razgovor s Anom Danom Beroš
  • Pogledaj.to - Kvazitrg proizašao iz stihije - o problemu najnovijeg zagrebačkog trga
  • Kulturpunkt.hr - Kvartovsko kino kao alternativa - o povrtaku u kvartove i drugačijem filmskom iskustvu
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu