Od secesije do prvog svjetskog rata


(početak 20. stoljeća)

Nepuna dva decenija 20. stoljeća, do prvog svjetskog rata - po raznolikosti i brzini smjene stilova - možda su najburnije razdoblje u čitavoj povijesti europske umjetnosti. U tom razdoblju bujaju paralelna likovna zbivanja i pluralizam stilova i u Hrvatskoj. Uz kontinuitet historicizma u svim granama umjetnosti javlja se snažan prodor monumentalizma grupe Medulić, intimizam četvorice slikara minhenskog kruga, nastupa koherentna grupa secesijskih arhitekata s nizom cjelovitih ostvarenja, osobnu varijantu modernosti donosi arhitekt V. Kovačić, a uz to djeluje niz umjetničkih individualnosti od I. Meštrovića i slikara M. Račkog do Lj. Babića, E. Vidovića i M. Tartaglie.

Dinamiku likovnih kretanja početkom 20. stoljeća iskazuje već i nagla smjena grupa i grupacija. Tek što su se grupirali u Hrvatskoj, umjetnici se već 1904. godine okupljaju na Prvoj jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu, slijedeće godine osnivaju Savez južnoslavenskih umjetnika Lada, a na prvoj izložbi Lade u Sofiji već se otcjepljuje grupa mladih umjetnika iz Dalmacije. Pod vodstvom E. Vidovića oni 1908. u Splitu osnivaju društvo Medulić, čime se simbolički prekida monocentričnost Zagreba, tipična za prošlo stoljeće. Društvo Medulić održava 1909. izložbu u Ljubljani, a 1910. veliku izložbu u Zagrebu tematski oslanjujući se u borbi za ujedinjenje južnih Slavena na srednjovjekovne herojske mitove, pod geslom dubrovačkog književnika I. Vojnovića "Nejunačkom vremenu u prkos".

Dok je nastanak Društva hrvatskih umjetnika (1898.) bio organički akt otcjepljenja "mladih" od "starih", sukob novoga s tradicionalnim u likovnoj domeni, grupa Medulić - Vidović, Meštrović, Rački, Krizman... - vođena je ideološkom orijentacijom i politički je jasno usmjerena, ali likovno heterogena. Njen program temelji se na nacionalnoj tradiciji južnoslavenskih naroda, ali ne zbog obnove nacionalnoga likovnog stila, koliko radi političkog osvještenja nacionalne samosvojnosti. Opirući se tendencijama negacije Slavena od austro-ugarskih vladajućih slojeva, umjetnici podupiru tezu o jedinstvu južnoslavenskih naroda i stavljaju se u službu borbe za njihovo oslobođenje od Austro-Ugarske.

Neoromanički zvonik zadarske katedrale T. G. Jacksona (1894.) i Bolléovi neogotički tornjevi zagrebačke (dovršeni 1902.) posljednje su velike historicističke intervencije u panorame gradova u Hrvatskoj potaknute zakasnjelim romantičarskim zanosom za restauriranjem povijesnih spomenika. Urbanog značenja bila bi i polikromna kapucinska crkva u Rijeci (1913.) da je bio izveden projekt njezina 75 m visokog tornja. Ali ni time se ne opraštamo od historicizma koji će u različitim varijantama i derivatima trajati paralelno uz sve mijene stilova u arhitekturi 20. stoljeća.

Kulminacija ARHITEKTURE povijesnih stilova vezana je u Zagrebu uz djelatnost najvećega građevnog poduzeća na prijelazu stoljeća "Hönigsberg i Deutsch", s nizom monumentalnih i reprezentativnih palaća na novim trgovima i raskršćima, pretežno historicističkih, ali i u bizarnim kombinacijama različitih stilova (npr. venecijanske gotike, engleskih lukova i francuskih rokoko-ukrasa na istoj građevini). Paralelno se širi stil bečke secesije u tragu Otta Wagnera u nizu zgrada koje je, unutar istog poduzeća, projektirao arhitekt V. Bastl do prvog svjetskog rata. Ističu se zgrada Etnografskog muzeja (1901.), s velikom kupolom i Valdecovim skulpturama, i Trgovinsko-obrtna komora uz nju, kojom je riješen odnos Kazališnog trga prema Savskoj ulici, zatim dvije uglovnice na Jelačićevu trgu, jedna s golemom maketom boce inkorporiranom u ugao (reklamom nekoć glasovite tekućine za masažu, 1905.; kuću je u plošnom stilu dvadesetih godina pregradio A. Behrens), a druga je ukrašena monumentalnim Meštrovićevim reljefima od glazirane keramike s mišićavim likovima predstavnika različitih zanimanja. Najdosljedniji primjer secesijske težnje za potpunom vizualnom obnovom gradske kuće i oslobađanjem od tradicije i konvencije oblikovanja, jest kuća Kalina u Zagrebu, obložena glaziranom opekom s biljnom dekoracijom i s originalnim metalnim balkonima s umetnutim staklenim pločama (1903.).

U razdoblju do prvog svjetskog rata grupa zagrebačkih arhitekata izgrađuje brojne secesijske stambene zgrade u gradu i obiteljske u vrtovima: A. Baranyai, I. Fischer (sanatorij u Klaićevoj, izvanredno volumski razveden, 1908.), Podhorski, Sunko i drugi. Sveučilišna knjižnica (Lubinsky, 1913.) stilizacijom izduženih procijepa prozora u visini čitave zgrade s ogromnom bakrenom kupolom i svojom monumentalnom jednostavnošću stvara sponu između secesijske i ekspresionističke arhitekture. Ali i u secesijskom razdoblju - kao i u ranijim - arhitektura se odlikuje izvjesnom suzdržanošću koja je potaknuta možda i tadašnjom kritikom secesije.

Na početku stoljeća Zagreb i Rijeka reagirali su promptno na poticaje secesije, kao prvoga internacionalnog stila moderne Europe, znatnijim brojem i izrazitijim vrijednostima spomenika, ali i u ostalim gradovima nalazimo građevine tog stila. U Splitu djeluju arhitekti Nakić (kuća, 1903.) i K. Tomčić (sumporno kupalište, 1903., i Hrvatski dom, 1908.), a u Osijeku je kvalitetan secesijski projekt arhitekta V. Aksmanovića regulacija nove gradske četvrti s dvostrukim drvoredom, maštovito oblikovanim stambenim dvokatnicama pred kojima su mali vrtovi i sa zgradom kina (1912.) u dnu perspektive.

Program uključivanja hrvatske arhitekture u napredne europske tokove objavio je već 1900. godine V. Kovačić člankom "Moderna arhitektura" u časopisu "Život". Istupajući protiv historicizma, zastupa ideje hrvatske moderne postulatom da arhitektura prije svega mora biti "individualna i savremena", ali - za razliku od prenaglašenog subjektivizma u literarnom pokretu - Kovačić proširuje zahtjev da bude praktična i udobna. Poziva se na O. Wagnera, čiji je bečki đak, i englesku obnovu obiteljske kuće. Slično kao slikari minhenskog kruga za slikarstvo, podigao je Kovačić metodu pristupa arhitektonskom projektiranju na dostojnu intelektualnu razinu, a odgovornost arhitekta na visoku etičku (javnost rada). Svratio je pozornost arhitekata na raspon djelovanja od uređenja unutrašnjosti do urbanizma, što je naročito došlo do izraza Kovačićevom angažiranom riječju i projektom za zaštitu i revalorizaciju kulturne baštine (projekta za regulaciju Kaptola, Dolca i Jezuitskog trga). Njegovi se projekti odlikuju suzdržanošću i purističkom odmjerenošću, uz korištenje reduciranih znakova povijesne arhitekture prerađenih subjektivno u novu cjelinu: toskanskim renesansnim asocijacijama s ložom u potkrovlju u kući Frank (1910.), kompozicijom simplificiranih volumena venetobizantske tradicije u centralnoj kupolnoj crkvi Sv. Blaža (1913.), istinite monumentalnosti u projektu Burze (1924.) gdje varira snažan kontrast volumena i šupljine na pročelju s golemim stupovima i čvrsti reljefni ritam bočnih strana, a u unutrašnjosti oblikuje neoklasicističku kupolu. Kovačićev projekt Burze dovršit će H. Ehrlich. Iako je bio suradnik A. Loosa na vili Karma u Švicarskoj, to je ostalo bez odjeka kod Ehrlicha, koji se u kasnijem radu vraća historicizmu i pluralizmu stilova, ali nastavlja Kovačićeve intencije u funkcionalnim obiteljskim vilama i rafiniranom uređenju interijera.

Uz Frangeša, od SKULPTURA se ističe R. Valdec, koji je također sudjelovao u povezivanju skulpture s arhitekturom na zgradi Sveučilišne knjižnice (timpanon) i na krovu Etnografskog muzeja gdje monumentalnim betonskim kipom stvara akcent građevine i tvori pandan kupoli. Njegov su specifični doprinos nekoliko sugestivnih portreta značajnih ličnosti, kao što su J. Strossmayer, I. Kršnjavi, književnik A. G. Matoš ili likovni kritičar V. Lunaček (Cave Criticum - čuvaj se kritičara!). Impresionističke po fakturi, s primjesom humora, srodne su ponekad Daumierovim bistama (humorističkom ekspresionizmu).

U prvom deceniju 20. stoljeća nastupa i najveći hrvatski i najkontroverzniji kipar (po odnosu ideologije i forme) prve polovice našeg stoljeća - Ivan Meštrović. I njegova biografija počinje romantično s otkrićem talentiranog dječaka iz malog sela Dalmatinske zagore, izvornog seljačića-kipara nesumnjive osobnosti (Bosanac na konju) i osnivanjem društva za potporu koje mu omogućuje studij u Beču (1901.). U razdoblju do prvog svjetskog rata mladi Meštrović prolazi kroz dvije različite faze koje će kao suprotne i kontradiktorne komponente obilježiti - i, možda, donekle objasniti - čitav njegov kasniji golemi opus, nastao tijekom sedam decenija intenzivnog rada: intimističku, humanističku i rodinovsku (Zdenac života, 1905.) nasuprot monumentalnoj, herojskoj, literarno-patetičkoj, mitskoj s oslonom na europsku tradiciju (projekt Vidovdanski hram, 1907-1912.), a pod utjecajem F. Metznera. Po kreativnom pristupu zadatku javnog spomenika i neposrednoj vezi s prolaznikom Zdenac života je značajno ostvarenje u razvoju skulptura-fontana općenito. Nekonvencionalnom ikonografijom i sugestivnom životnošću tijela ritmički komponiranih oko vrutka vode, snagom izraza lica i geste, ovaj brončani valjak, isprepletenih tjelesa impresionističke obrade površine, u tragu je najboljih Rodinovih dostignuća ( kod kojeg je boravio 1908.). Nikada više Meštrović neće doseći snagu i koncentraciju, likovnu kompleksnost i klasičnu jednostavnost ovoga svog mladenačkog djela. Možda taj gubitak spontanosti treba pripisati upravo spomenutoj drugoj komponenti, ideologizaciji, što je majstor sam sebi nametnuo i time podredio svoj talent doktrini pseudomonumentalizma i neposrednom propagiranju ideja.

Nastojeći da svrati pozornost europske kulturne javnosti na težnju Hrvata za oslobođenjem od Austro-Ugarske i južnoslavenskih naroda za ujedinjenjem, Meštrović se angažira na društveno-političkom planu. S tim ciljem, iz protesta, zajedno s Račkim, Krizmanom i Babićem, 1911. i 1912. u Rimu, umjesto u paviljonu Austro-Ugarske, izlaže u paviljonu Kraljevine Srbije, a 1915. u toku rata priređuje izložbe u Londonu i ostalim engleskim gradovima. Ali, već je na izložbi Bečke secesije 1910. godine bio privukao pažnju Meštrovićev Vidovdanski ciklus s monumentalno stiliziranim likovima junaka srednjovjekovnih epova (Kraljevića Marka i ostalih) kao simbola zajedničke borbe i otpora južnoslavenskih naroda protiv Turaka.

Uslijed nepostojanja dostojnog zadatka za kipara u 20. stoljeću, Rodin je projektirao glasovita Vrata pakla, golemu figuralnu kompoziciju za nepostojeću arhitekturu (od koje su najpoznatije figure Mislioca, Adama i Eve, Tri gracije, itd.). Meštrovićev projekt Vidovdanskog hrama, spomenik skulpture koja izrasta iz dimenzija arhitektonskog kompleksa, ali kojem je arhitektura samo podloga, svojevrsna je "osveta" kipara za stoljetnu zapostavljenost. Meštrovićev je "hram" kompozicijski reprodukcija Dioklecijanova Mauzoleja i srednjovjekovnog zvonika splitske katedrale, ali je zvonik oblikovan od ljudskih tijela, kao neka nadrealistička, "piramida" atletskih kolosa. Hiperdimenzionirani i prenaglašeni, ali ne bez snage i stvarne monumentalnosti su i pojedini likovi Vidovdanskog ciklusa (Kraljević Marko, Miloš Obilić). Zanimljivo je da u tom razdoblju Meštrović boravi dvije godine u Parizu, u jeku najburnijih zbivanja na području moderne likovne umjetnosti, na što ostaje imun, a napaja se samo u muzejskim zbirkama monumentalnih umjetnosti drevne Mezopotamije i Egipta u Louvreu i kasnije u Londonu (što je primijetio već A. G. Matoš). Nakon rata Meštrović dolazi u Zagreb, postaje profesor na Akademiji, gradi atelijer, a usporedo tridesetih godina uređuje kuću i atelijer u Splitu. U doba okupacije (1942) bježi u Italiju, Švicarsku, kasnije u Ameriku. Tamo radi i predaje do kraja života, nastavljajući time već prije utemeljenu vezu hrvatske i umjetnosti s Amerikom, započetu Meštrovićevim konjanjičkim spomenicima Indijancima, postavljenim u Chicagu 1928. godine.

Paralelno s monumentalizmom u hrvatskoj umjetnosti na početku 20. stoljeća djeluje tiha, ali umjetnički potentna grupa SLIKARA intimista: J. Račić, M. Kraljević, V. Becić i O. Hermann, takozvani minhenski krug.

Svaki je od njih izrazita individualnost, a i sudbine su im raznolike. Dvojica umiru rano, Račić 1908., Kraljević 1913. godine, a Becić i Hermann djeluju još i u drugoj polovici stoljeća. U razdoblju 1905.-1914. zajednički im je, osim školovanja kod Habermanna u Münchenu, a za Račića i Hermanna još ranije i kod Slovenca Ažbea - novi suvremen, strukturalno moderan odnos prema likovnom radu, odnosno što su "misaono i svjesno, a ne samo spoljašnim načinom usvojili načela moderne umjetnosti" (Schneider o Kraljeviću).

Nasuprot površnom svrstavanju grupe među impresioniste, točno je da ovi slikari "ne idu za svjetlosnim titrajem, što rastače čvrstoću slikanog predmeta", nego da u njih "konstrukcija dolazi umjesto analize, a tonovi grade volumen" (B. Gagro). U Münchenu, nasuprot akademizmu, zalagali su se za francusku tradiciju, misleći pri tome na Maneta, ali kada Račić iza studija odlazi u Pariz, njegova tragična smrt nakon svega tri mjeseca, bez obzira na stvarne uzroke, postaje simbolom raskoraka koji ga je dijelio od tadašnje avangarde. Međutim, jedna od Račićevih posljednjih slika, Pont des Arts, podsjeća nas da su i u bučnom Parizu na prijelazu stoljeća radili slikari koji su njegovali tradiciju slikarstva plohe na suvremen, ali sasvim drugačiji način od avangarde: u grupu Nabis, uz E. Vuillarda ili F. Vallottona mogao bi se bio uključiti i Račić, kao što će uz njihova djela mirno potrajati u povijesti moderne umjetnosti Račićeve slike i pariški akvareli (U kavani). Pa i njegov interijer Majke s djetetom pripada tom krugu, iako je drugačijega, tragičnog emotivnog naboja. Kraljević je, naprotiv, u Parizu uspio potpuno osloboditi svoj temperament u ekspresionističkim crtežima, kao i strukturiranjem slike bojom. Sumirajući tradiciju Cézannea i fovista (Autoportret i Portret djevojčce) i Picassa (crteži), Kraljević je ostvario izrazito individualni opus visoke kvalitete koji podjednako pripada hrvatskoj umjetnosti kao i pariškoj školi. Hermann će preko Maréesova melankoličnog simbolizma krenuti sasvim osobnim putem otopljene slikovite forme i ekspresivnih bizarnih boja, dok će jedino Becić dosljedno nastaviti, zadržavši jasno prepoznatljivu naglašenu voluminoznost, u tragu početnog zajedništva grupe.

Uz brojna likovna djela u kojima simbolika srednjovjekovnih motiva služe ideologiji i politici, ne treba previdjeti dvije simbolističke slike hrvatskih slikara, posvećene suvremenom trenutku, kojih je likovna vrijednost i simbolično značenje antologijsko unutar europske umjetnosti tijekom prvog svjetskog rata: Austrougarska monarhija M. Račkog (1916.) i Crna zastava (1919.) Lj. Babića, posvećena zapravo raspadu te iste Austro-Ugarske. U svom gvašu Rački uspijeva secesijski dekorativni i ornamentalni sustav prevesti u snažnu ekspresiju i izuzetnom imaginacijom ostvariti likovni simbol bez literarnih natruha: na praznom sivom polju stisnuto tijelo vojnika iza kojeg leluja crno-žuta zmija (boje austrijske zastave). Na Babićevoj slici - koju uz secesiju veže još samo izduženi format - subjekt je velika crna zastava što visi kao giljotina nad raspuštenim društvom u odjeći vedrih i raskošnih boja. Slojevitost likovne kulture koju sažima ova kompozicija obuhvaća raspon od Altdorferove Aleksandrove bitke i Watteauova Ukrcavanja za Kiteru - s ovom joj je zajednička poruka o zalazu jedne epohe - do zastava kao motiva na slikama fovista, ali individualna neponovljivost Crne zastave izdvaja je iz svih suvremenih strujanja i stilova. Po slobodnom i kreativnom odabiru iz kulturne baštine, s ciljem ostvarivanja nove individualne kreacije, metoda je donekla srodna onoj V. Kovačića u arhitekturi, samo što po izuzetnosti i apsolutnom mjerilu Babićeva Crna zastava u povijesti europske umjetnosti znači nesumnjivo viši domet. 

   Ispiši stranicu
  • VoxFeminae.net - Treba prevrednovati pojam svetog i pojam religije - razgovor s Juliom Kristevom
  • Forum.tm - CEKATE - animator kulture - dio serijala Kultura u kvartu, Branimire Lazarin
  • FilmNewEurope.com - Zagrebačko kino Metropolis europsko je kino mjeseca - razgovor sa Zlatkom Vidačkovićem
  • Lupiga.com - Medijima se nismo bavili četvrt stoljeća i eto dokle smo stigli - Ivica Đikić o medijskoj strategij

  • http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu