Građansko razdoblje od klasicizma do simbolizma


(19. st)

Pokušamo li 19. stoljeće u Hrvatskoj omeđiti nekim prijelomnim povijesnim zbivanjima, mogli bismo reći: od Napoleona do Prvog svjetskog rata ili, šire, od pada Republike Venecije (1797.) do raspada Austro-Ugarskog Carstva (1918.). U likovnim umjetnostima, međutim, opravdano je obuhvatiti razdoblje od klasicizma do simbolizma i pojave secesije, a odvojiti početak 20. stoljeća zbog niza kvalitativnih promjena.

U 19. stoljeću je kulturno-povijesno najznačajniji, svakako pokret za nacionalno osvještenje i osamostaljenje, hrvatski narodni preporod (kulminacija 1830-1848.) što, kao i pokret za ujedinjenje Južnih Slavena (naročito oko 1860.), obilježava ovo razdoblje. Iako kratkotrajna, Napoleonova je intervencija imala dalekosežno značenje jer je širenje ideja francuske građanske revolucije potaklo nacionalne pokrete u cijeloj Europi, pa tako i u nas. Osnivanjem Ilirskih Provincija (Države Slovinske) 1809. godine bila je dokinuta četiristogodišnja vladavina Venecije na istočnoj obali Jadrana, koju od 1815. za stotinu godina smjenjuje Austrija. Time su se sjeverni i južni hrvatski krajevi našli u okviru iste države, pa je i to pomoglo njihovu kulturnom ujedinjenju. Ukidanje Dubrovačke Republike 1808. godine značilo je simboličko dokidanje kontinuiteta duhovnog vodstva jadranskoga kulturnog kruga i drastično ukazivanje da se žarište političkoga, znanstvenog, kulturnog i umjetničkog života Hrvatske premjestilo na sjever.

Tipična oznaka 19. stoljeća u Europi je koncentracija ekonomskih snaga, cjelokupnoga kulturnog i političkog života u metropolama, a tu ulogu u Hrvatskoj definitivno preuzima ZAGREB. Još u baroku manji od Dubrovnika ili Splita, Zagreb se do početka 19. stoljeća povećao više od osam puta sabirući trećinu cjelokupnog stanovništva sjeverne Hrvatske (oko 80000 stanovnika) i polovicu industrije. Uslijed te koncentracije Zagrebu pripada primat na gotovo svim područjima društvenog života, pa i u umjetnosti. Upravo spomenici Zagreba - od perivojskog uređenja i urbanističkih rješenja do monumentalnih figuralnih kompozicija i portretnih minijatura - predstavljaju najviši domet i najbolje prezentiraju hrvatsku umjetnost tog razdoblja, a u mnogo čemu prednjače i na cjelokupnom južnoslavenskom području.

Umjetnost 19. stoljeća u Hrvatskoj uklapa se u razvoj likovnih umjetnosti Europe. Glavne stilske etape ili kulturna razdoblja od klasicizma s ampirom, preko romantizma, realizma, historicizma do simbolizma i secesije, kao i u susjednoj Austriji, Italiji ili Mađarskoj, prožimaju umjetnički život i u nas, a smjenjuju se po ritmu koji vrijedi i za ostale srednjoeuropske zemlje.

Hrvatsku umjetnost treba razmatrati u okvirima srednjoeuropskoga kulturnog kruga gdje u slikarstvu, na primjer, također nije bilo herojske građanske umjetnosti jednog Géricaulta ili Delacroixa, nego se epoha romantizma najavljuje i iscrpljuje ideologijom i likovnom kulturom srednjeg i malog građanstva koju dovoljno određeno možemo imenovati bečkom bidermajer-kulturom. Cijelo 19. stoljeće u srednoj i istočnoj Europi u znaku je bečkoga kulturnog kruga, jer je to razdoblje najvećeg uspona i ekspanzije Austrije. Beč je postao metropola ne samo u radijusu političke vlasti Austrije nego i u širim europskim razmjerima kao glavni konkurent Parizu. Tek krajem stoljeća i početkom slijedećeg i hrvatski će umjetnici, umjesto u Beč krenuti na školovanje u München, Prag i Pariz, oslobađajući se te zavisnosti.

Međutim, u ovom razdoblju u Hrvatskoj nema ostvarenja koja bi kvalitetom predstavljala neki izuzetni domet ili tipološki specifičan doprinos europskoj umjetnosti kao što je to bivalo, vidjeli smo, u srednjovjekovlju ili renesansi. Ipak, uzmemo li u obzir, recimo, samo Zagreb tijekom 19. stoljeća, ostvaren je nedvojbeno niz djela na razini najvišega europskog mjerila: golemi "engleski" park Jurjaves-Maksimir - izvanredni primjer pejzažnih nastojanja romantizma, otvoren 1843. godine, kao prvi javni perivoj u jugoistočnoj Europi; otmjeni paladijevski klasicistički dvorac Januševac u okolici Zagreba i bidermajerska ilirska Dvorana arhitekta B. Felbingera na Gornjem gradu; urbanističko rješenje zagrebačkoga Donjeg grada u posljednjoj trećini stoljeća, s povezanim nizom desetak trgova, zelenih površina sred kojih su značajne građevine kulturnog sadržaja, moglo bi se nazvati "idealnim gradom" historicističkog razdoblja; gradsko groblje Mirogoj (arh. H. Bollé, 1833.) s pola kilometra dugim neorenesansnim arkadama s 20 kupola, urbanistička "kruna grada" jedan je od najvećih projekata europskog historicizma uopće, kao što je zgrada Odjela za bogoštovlje i nastavu, također arhiteka H. Bolléa (1895.), uz učešće gotovo svih značajnijih hrvatskih slikara, kipara i majstora umjetnog obrta, izvanredan primjer historicističke sinteze.

Ali, koliko god umjetnost prati europska zbivanja, ne treba zaboraviti da Hrvatska tada još uvijek graniči s Turcima u Bosni, koju će u posljednjoj četvrtini stoljeća okupirati Austrija (1876.) u svojoj ekspanziji na istok. Uslijed skromnih ekonomskih prilika u urbanističkom razvoju gradova u Hrvatskoj nisu glavni problemi pritisak industrijske izgradnje i nagli porast prometa kao u razvijenijim zemljama, jer se umjesto industrijske revolucije ovdje odvija polagana evolucija koja će nešto brži ritam doseći tek, u posljednja dva desetljeća stoljeća. Stoga su gradovi mogli mirno probirati iskustva suvremenoga europskog urbanizma, a da ne budu pritisnuti nevoljama negativnih posljedica razvoja - od prometnog kaosa i divlje izgradnje do zagađenosti. To se odrazilo prije svega u izgrađenih zelenih povšina. Zajednička je pojava podjednako na sjeveru i jugu Hrvatske rušenje srednjovjekovnih i renesansnih gradskih vrata, zidina i kula, baroknih tvrđava i utvrđenja. Ova su rušenja bila manje nužna zbog širenja grada i tada još nerazvijenog prometa a više potaknuta "zdravstvenim" (higijenskim) razlozima (dokidanje vlage, pripuštanje sunca). Šančevi postaju travnjaci, bastioni se uređuju poput perivoja, s pješačkim stazama i klupama te postaju dio javnih parkova i nasada. Tako su preuređeni bastionski obruči Zadra, Šibenika, Splita, Karlovca, Osijeka, Varaždina i drugdje. U Zagrebu je uz zidine Gornjeg grada uređena "južna" i "sjeverna promenada"; a podno utvrđenog Kaptola biskupski su ribnjaci isušeni i pretvoreni u engleski park po projektu bečkog arhitekta L. Klingspögla (1830.). Ali najveći pejzažni pothvat u Hrvatskoj bilo je pretvaranje biskupske šume Jurjaves u golemi javni park - Maksimir. Započet u klasicističkom duhu za biskupa Maksimilijana Vrhovca (otuda mu ime) kao francuski park s velikom alejom (1812.), razvijen je i dovršen u duhu romantizma kao slobodni engleski perivoj (projekt P. Riedla) s brežuljcima i slikovitim grupama drveća, jezerima, zavojitim stazama i dekorativnim skulpturama, ali s klasicističkom vrtnom arhitekturom, ljetnikovcem, vidikovcem i brojnim paviljonima arhitekta F. Schüchta. Uz brojne manje parkove i privatne perivoje, kao i pretvaranje šume Tuškanac u javno šetalište, u urbanističkom je smislu najznačajnija spomenuta regulacija Donjeg grada (1865-1887.) s nizom trgova raspoređenih u obliku slova U (tzv. Lenuzzijeva potkova, po imenu tadašnjega glavnog inženjera u gradskoj upravi), okruženih drvoredima, s cvjetnjacima i klupama, paviljonom za promenadne koncerte (metalne konstrukcije), zdencima, vodoskocima i skulpturama, a usred svakog trga smještena je po jedna zgrada javne namjene: istočno-neorenesansna Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (arh. F. Schmidt, 1884.) i Umjetnički paviljon (1898., metalna montažna konstrukcija staklenog krova s kupolom prenesena je s hrvatskog paviljona na Milenijskoj izložbi u Budimpešti); a zapadno - pjevačko društvo Kolo i Hrvatski sokol (1883.), Hrvatsko narodno kazalište (H. Helmer i F. Fellner, 1895.) i Sveučilišna knjižnica (R. Lubinsky, 1913.), dok je s južne strane Botanički vrt. Ovaj projekt, kojim je planski čitav Donji grad obrubljen zelenim pojasom - dok je to inače u nizu gradova nastalo pretvorbom bastiona u parkove (Lucca ili Ring u Beču) - razlikuje se bitno po tome što nije bio rezultat naknadne adaptacije u suvremenim uvjetima beskorisnih utvrda, dakle praktičke nužde, nego svjesne odluke i racionalnog planiranja. Upravo ova dobro odmjerena proporcija trgova s obilnim zelenilom, njihovo smišljeno oblikovanje i lociranje - tako da gusto zarasli Botanički vrt s južne strane pojasa ujedno odvaja željezničku prugu od stambene zone od - uspoređena s krizom korištenja urbanog prostora u kojoj su se našli brojni europski gradovi prošlog stoljeća, dokazuje da ekonomska nerazvijenost (kao što je tada bila u nas) ne mora uvijek biti samo nedostatak. U kulturnoj i umjetničkoj povijesti naroda ona ponekad može doslovno značiti prednost. Uz brojne drvorede u prometnim ulicama Donjeg grada i prirodnu šumu obronaka Sljemena sa sjevera, Zagreb je do danas ostao jedan od sretnijih gradova po odnosu izgrađenih i zelenih površina, arhitekture i parkova, odnosno povezanosti čovjeka i prirode. Kao Zagreb u odnosu na čitavu Hrvatsku, tako je nekoliko gradova, uslijed znatnije koncentracije industrije, prometa ili administracije, postalo središtem u svojoj regiji, dok veći broj srednjih i manjih gradova nije prelazio okvire dosegnute u baroku. Industrijski prometno najrazvijenija je Rijeka u Primorju (prva željeznica do mora 1873.) i glavna luka austrijske ratne mornarice Pula u Istri; Zadar postaje administrativno središte Dalmacije, a uz njih se građevinski znatnije razvijaju još Split i Šibenik, te na sjeveru Sisak, Varaždin i niz slavonskih gradova kao Vinkovci, Slavonski Brod ili Osijek.

Taj urbanistički razvoj materijalizirao se, naravno, u arhitekturi. U Splitu se (ugledanjem na Veneciju) podižu Prokurative. Kao izraz investicija iz razvijenijeg centra i stranih projektanata, podižu se u Rijeci hiperdimenzionirane historicističke zgrade Direkcije parobrodarskog društva Adria, Vojno-pomorska akademija, Guvernerova palača (A. Hauszmann); od klasicizma je baštinjena skladna zgrada kazališta, ali uloga teatra i broj gledalaca tako naglo raste da se već 1855. gradi nova neobarokna zgrada po projektu austrijskih specijalista za izgradnju kazališta Helmera i Fellnera. U Zagrebu, također svega pedesetak godina nakon prve zgrade teatra - donacije trgovca Stankovića (1834.), što je svojevrsni simbol građanskog doba - gradi se veliko neobarokno kazalište u Donjem gradu. Kao specifičan znak građanske kulture grade se kazališta i u Osijeku 1866., Varaždinu 1873., Splitu, Zadru, itd.

Tri monumentalna spomenika historicističke sakralne arhitekture karakteristično su obilježila gradove u kojima su nastala i ostala njihov trajni simbol: neogotička katedrala u Osijeku građena opekom (1849.), neoromanička đakovačka katedrala (K. Roesner, F. Schmidt, 1866-1882.) s freskama po kartonima Overbecka i nazarenaca A. i L. Seitza, i neogotička pregradnja zagrebačke katedrale s pocakljenim krovištem i dva zvonika visoka stotinu i pet metara (Bollé, 1880-1902.).

Arhitektura 19. stoljeća može se razlučiti u dva stilski i koncepcijski različita razdoblja: klasicističko i bidermajersko do sredine stoljeća i historicističko u drugoj polovici s izrazitom prevagom neorenesanse, a pri kraju stoljeća i miješanih stilova. Nekoliko klasicističkih projekata nastaje u vezi s francuskom okupacijom Dalmacije u Splitu, Trogiru, Zadru (Kneževa palača, F. Zavorović, 1806. i nadbiskupska palača, 1832.). Klasicistički je kompleks kupališta u Stubičkim Toplicama i Palača županije u Osijeku (1836., J. Hilda).

U arhitekturi Zagreba razdoblje klasicizma-bidermajera obilježava djelo B. Felbingera (između 1815-1840.), a u historicizmu krajem stoljeća (1880-1910.) dominira H. Bollé, obojica bečke umjetničke provenijencije. U prvoj polovici stoljeća djelovao je, doduše, niz klasicističkih graditelja, ali su većinom bili stranci u prolazu. Od domaćih graditelja najtalentiraniji bio je A. Brdarić (Palača županije, kuća na uglu Opatičke, itd.), ali s tridesetak, dokumentima potvđenih, radova B. Felbinger je najdjelotvorniji zagrebački autor i nije čudo da je u tradiciji njegovo ime prekrilo sva ostala. Izrazitije empire formalne oznake imaju samo Felbingerovi projekti za prigodnu dekoraciju grada za doček cara Franje II. u Zagrebu 1818. godine: na osam nacrta, a naročito kulisa kojom je prekrio čitavu fasadu skromne i dotrajale Vijećnice, prikazao je kako je mogao izgledati Zagreb da je bilo sredstava za stvarnu realizaciju takvih projekata. Tako je ostao neizveden i klasicistički projekt konzervatora V. Andrića za splitsko kazalište početkom 19. stoljeća. U klasicističkom i bidermajer stilu, Felbinger je adaptirao niz starijih zgrada (prigradnja trijema pred palačom Drašković) i prizemlja za trgovine, gradio je više stambenih zgrada, gradsku Vijećnicu u Samoboru (s timpanom i balkonom ograđenim ampir željeznom ogradom), a pripisuje mu se i otmjeni dvorac Januševac u paladijevskom stilu, s okruglom dvoranom i kupolom (ali ta je atribucija nedokazana, kao i za trokrilnu klasicističku palaču Karla Draškovića). Ova palača otkupljena je od iliraca (1834.) pa su se uz plesove i zabave u velikoj dvorani- po čemu je nazvana Dvorana – u njoj okupile i razne kuturne institucije i odigrala je značajnu ulogu u hrvatskom narodnom preporodu. Općenito je Felbingerova arhitektura skromna, a vrijednost joj je u skladu proporcija i suzdržanosti dekoracija koja se u klasicističkim dijelovima svodi na pilatsre i štuko-ukrase uz prozore, dok su bidermajerske fasade artikulirane plitkim nišama što obrubljuju prozore s polukružnim lunetama, kao što vidimo na nizu kuća u Gornjem gradu i Felbingerovoj vlastitoj kući na današnjem Jelačićevom Trgu, jednoj od prvih dvokatnica (1828.) kojom se dotadašnje sajmište Donjeg grada (Harmica) počelo pretvarati u glavni trg novog grada Zagreba koji je administrativno ujedinjen tek 1851. godine.

Među arhitektima koji su nezapamćenom brzinom, a građevinsko solidno i likovno kvalitetno izveli brojne stambene kuće i javne zgrade Donjeg grada od 1860. do 1900., ističu se domaći graditelji J. Jambrišak i obitelj Grahor (sa po stotinjak projekata, najčešće neorenesansnog stila), K. Weidman koji kombinacijom kamena i opeke unosi određenu kolorističku živost, te niz drugih među kojima se kvalitetom projekata ističe F. Klein koji je u Zagrebu djelovao 30 godina i u stambenim zgradama unutar tradicionalnog repertoara obilka nastojao doseći individualnost kompozicijom fasada. Originalna je Kleinova neorenesansna dvokatnica (1867.), bogato raščlanjena i opremljena skulpturama, koja svojom konveksnom fasadom formira meki i urbanistički važan spoj ulice što se iz Gornjeg grada spušta u Donji, a u unutrašnjosti ima sobe trapezoidnog tlocrta. Međutim, vrijednost historicističkog Zagreba možda je u tome što postoji "jedinstvo u raznolikosti", a pri tome kuće zadržavaju umjerenu visinu, pretežno dvokatnica. Sve te fasade različitih povijesnih stilova brižljivo su izvedene kulise jednog stalno otvorenoga uličnog teatra, namijenjenog prolazniku. Izraz iste brige za stanovnike i sudionike grada je oblikovanje spomenutih javnih trgova, prostora namijenjenih komuniciranju i okupljanju, ili odmaranju na klupama.

Među javnim zgradama ističe se Jugoslavenska (sada Hrvatska) akademija znanosti i umjetnosti bečkog arhitekta F. Schmidta (1884.) u stilu toskanske renesanse s troetažnim otmjenim atrijem natkritim staklenim krovom (!), što je znak novih metalnih konstukcija 19. stoljeća. Zgrada željezničkog kolodvora. Također s staklenom kupolom (F. Pfaff, 1892.), s juga je zaključila istočni niz gradskih perivoja. Obrtnička škola i Muzej za umjetnost i obrt u stilu njemačke renesanse (H. Bollé, 1891.) također je značajno arhitektonsko djelo, a svjedoči i o novom odnosu prema obrtu, pokušaju njegove obnove, kao što o novim robnonovčanim odnosima svjedoči golemi stambeno-poslovni blok u Ilici (arhitekt J. Vancaš 1899-1901.) što obuhvaća tri ulice, s trgovinama u prizemlju, dijagonalno probijenim prolazom trgovačke namjene i bankama u središnjem oktogonalnom prostoru natkritom staklenom kupolom.

Obrada ugaonih zgrada s tornjevima ili zaobljenih s kupoloma na vrhu, kao i monumentalna krovišta s kupolama različitih oblika, karakteristična je inovacija 20. stoljeća. Druga karakteristična pojava su prigradske vile, naročito na šumovitim obroncima Sljemena (Jambrišak, vila Okrugljak, 1875.), koje kasnoromantičarski primjenjuju pučku ornamentiku i tradicionalnu drvenu građu u okvirima historicističke arhitekture, ali u rasporedu unutrašnjosti napuštaju reprezentativnost u korist građanske udobnosti, logičnog povezivanja prostora diferenciranih prema funkciji, s primjenom balkona, loža i erkera. Vila smjenjuje reprezentativnu gradsku obiteljsku kuću i palaču druge polovice 19. stoljeća, jer u gradu prevladavaju zgrade sa stanovima za iznajmljivanje, najamne kuće, zatim reprezentativni, često hiperdimenzionirani objekti za ustanove i trgovine i - kao simbol razdoblja i prijelaza na kapitalističku privredu - banke i štedionice. Spomenuta golema Vancaševa zgrada, Oktogon, u tom je smislu simbol, kao zaključak starog i uvod u novo stoljeće.

Metalne se konstrukcije primjenjuju krajem stoljeća, osim u industrijskoj gradnji i u premošćivanju većih raspona otvora izloga trgovina u prizemlju (K. Weidman). Armirani beton primjenjuje se također pri kraju 19. stoljeća najprije za utilitarne gradnje i vojarne, a u stambenu izgradnju, uz veću i suvremeniju primjenu metala i stakla, prodire sa secesijskom arhitekturom.

Najavljujući novo doba, stoljeće završava polemikom o secesiji - prvom u povijesti likovne kritike u Hrvatskoj, a inače tako tipičnom za prošlo stoljeće - u kojoj F. Kuhač, muzikolog, u pamfletu Anarkija (1898.) provincijalnim žarom optužuje likovne umjetnike za antinacionalnu djelatnost i širenje "tuđinskih" utjecaja, a suvremena stanovišta trezveno formulira i metodički brani publicist L Pilar u eseju Secesija.

Kao i u ostalim granama likovnih umjetnosti, i SLIKARSKA djelatnost, 19. stoljeća u Hrvatskoj povezuje se tankom niti sve do samog kraja stoljeća kada naglo raste broj umjetnika i djela, kao i njihova vrijednost. Klasicističko razdoblje zastupaju tvrdo modelirani portreti u tipičnim pozama, zaglađene površine hladnog sjaja. Istaknutiji predstavnici su: u Slavoniji F. Lieder s grupnim portretom obitelji Pejačević; u Dubrovniku izvrsni portretist C. Reggio (†1813); a u Splitu J. Pavlović s tridesetak portreta romantičarskog ugođaja i "naivac" A. Barač s autoportretima: jednom kao poručnik na konju, a drugi put kako s djecom plače na grobu žene. Izrazitije empire značajke, u prva dva decenija, nalaze se kod Herrleina u Karlovcu. Tipične za prvu polovicu stoljeća su portretne minijature, a donose ih kao modnu novost putujući slikari bečke provenijencije: širenje kruga korisnika slike odrazilo se prvo na smanjenom formatu.

Uz Austrijance, i dva su Slovenca obilježila razdoblje građanskog romantizma u Hrvatskoj portretirajući protagoniste narodnog preporoda i ilirskog pokreta: M. Stroy (u Zagrebu od 1830-1842.) i M. Brodnik (1814-1845.). U to doba dolazi i prolazi mnogo putujućih slikara, a pejzaž se još uvijek ne slikaju samo iz umjetničke motivacije nego ih naručuju iz strateških razloga i vojne vlasti. Pa ipak, akvareli F. Jaschke s pejzažima duž granične linije između Hrvatske i Bosne (koja je tada još pod Turskom) likovno su zreli i kvalitetni. Zadarski slikari, F. Salghetti-Drioli (učitelj V. Karasa) i Ivan Skvarčina, u figurativnim scenama slijede talijanski akademski historicizam. Iz klasicističke tehnike, ali usmjerene slikanju "po naravi" u okviru takozvanih "risarskih škola" koje su od kraja 18. stoljeća osnivane u Austriji radi unapređenja tehničkog crtanja - razvit će se postepeno realizam. Među šest škola u sjevernoj Hrvatskoj ističe se osječka, s kontinuitetom od F. C. Hötzendorfa († 1841), klasicističkog pejzažiste, preko romantizma njegova sina do Waldingerova († 1904) realizma. Vezu ove škole sa Zagrebom personificira J. Mücke, učitelj F. Quiquereza, prvoga pravog pejzažnog realista.

Tada se u jeku građanskog romantizma javlja i "prvi hrvatski slikar" Vjekoslav Karas. Kao rezultat djelovanja povijesnih sila i sredine, on doživljava sudbinu s tipično romantičarskim zanosima na početku i tragičnim samoubojstvom na kraju. Na temelju javne sabirne akcije, među "rodoljubima", poslan je "domaći sin" iz malog Karlovca (1838.) na školovanje u Italiju (pretežno Rim, Firencu). Tamo prihvaća tehniku akademske profinjenosti nazarenaca, ukočene i otmjene beživotnosti (Rimljanka s lutnjom), da bi se po povratku (1848.) suočio s obrtničkim odnosom sredine prema slikarstvu jer usporedo s portretima dobiva narudžbe za slikanje trgovačkih cimera i cehovskih zastava. Poslan je na jednogodišnje putovanje po Bosni da slika pejzaže i utvrde, a usput portretira Omer-pašu Latasa. Ali najplodnijih posljednjih nekoliko godina (1852-1856.) radi u Karlovcu i Zagrebu ostvarujući desetak izvrsnih portreta. Iako je pojedine slikao u tvrdoj maniri bidermajera (Lopašić), a druge romantičarski slikovito i ležernije (Duquesnoy), Karas je zapravo osnivač hrvatskog realizma i teško je naći u cijelom 19. stoljeću portrete koji bi tu klasifikaciju zaslužli više od njegovih. Najsugestivniji, kao simboli građanstva u malim provincijalnim mjestima tadašnje Hrvatske, portreti su karlovačkoga bračnog para Krešić, ali takvi su - živog pogleda i neznatno u smiješak zategnutih usta - i tvorničar sapuna Spitzer sa suprugom, bračni par Dadić, župnik Brigljević i, po slikovitosti najbliži Duquesnoyu - portret dječaka. Bizarni portret Josefine Barac s jednim slijepim okom i posljednji portret Djevojčica s lutkom (1857.) odaju nemirno i tjeskobno stanje autora, u čijem djelu se prožimaju sva tri stila epohe: klasicizam, bidermajer i realizam.

Tipično je za europsko slikarstvo u doba vladajućega akademskog realizma i historicizma da autori često slikaju na dva načina, a ta se dualistička priroda manifestira u odnosu dotjeranih slika, "uljepšanog realizma" (kako je pisao Lj. Babić) za javnost, i slobodnijeg, neposrednijeg načina u "nedovršenim" (nesavršenim) slikama neposrednog dojma, naročito u pejzažima tretiranim kao studije ili skice. To najbolje ilustrira opus F. Quiquereza ili N. Mašića. Javljaju se i specijalisti za pojedini tip pejzaža: za marine M. C. Crnčić, za obale Save F. Kovačević. U posljednjem desetljeću Vlaho Bukovac dolazi iz Pariza u Zagreb (1893.), i to upravo kada napušta akademizam Cabanela i prihvaća impresionističku, divizionističku metodu. Okuplja mlade ljude, pa time utječe na osvježenje i ozvučenje palete mnogih suvremenika i tako nastaje pojam zagrebačke "šarene" škole. Nasuprot historicistički usmjerenog Društva umjetnosti koje vodi Iso Kršnjavi, grupa mladih slikara uz Bukovca formira Društvo hrvatskih umjetnika (1897.) u suradnji s mladim književnicima hrvatske moderne, okupljenim oko časopisa "Život". Novi odnos prema umjetničkom zvanju naći će svoj konačni izraz u Akademiji likovnih umjetnosti osnovanoj 1908. godine u Zagrebu.

Specifična kulturno-povijesna pojava 19. stoljeća jest i utemeljenje niza kulturno-umjetničkih i znanstvenih institucija i njihov smještaj u novoizgrađenim zdanjima, koncentriranim, također, gotovo isključivo u Zagrebu: Sveučilište (1869-1874.), Hrvatski glazbeni zavod (Klein, 1874.), Hrvatsko narodno kazalište (Helmer i Fellner, 1882.), Akademija znanosti i umjetnosti (osn. 1860, arhitekt F. Schmidt, 1884), Obrtna škola (1882.) i Muzej za umjetnost i obrt (H. Bollé, 1889.), Arheološki i Etnografski muzej (Bastl, 1902.) i niz drugih. Godine 1878. osnovana je Katedra za povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu (I. Kršnjavi) u Zagrebu, a javlja se i umjetnička kritika. Jedan od najkarakterističnijih znakova toga razdoblja možda je zbirka slika što ju je sakupio i 1864. "narodu poklonio" đakovački biskup J. J. Strossmayer, a izložena je javnosti 1884. godine u novogradnji Akademije. To je bogata kolekcija renesansnog i baroknog slikarstva. U 19. stoljeću, naprotiv, Strossmayerova galerija nije samo kulturno-povijesni fenomen nego izrazita "stilska" oznaka: za razdoblje historicizma tipično je nostalgično udivljenje starinom i ugledanje u "stare" majstore (prvotno se i zvala Galerija starih majstora).

Pravi simbol kasnog historicizma, u europskim razmjerima značajan kao sinteza likovnih umjetnosti krajem 19. stoljeća, jest zgrada Odjela za bogoštovlje i nastavu, projektirana također po idejnom programu Kršnjavoga, sveprisutnoga kulturnog pokretača fin de siécla. Pregradnjom barokne palače arhitekt Bollé oblikovao je (1895.) niz prostora u različitim povijesnim stilovima: sobu u pompejanskom stilu, neorenesansni kabinet obložen drvenom oplatom, veliku neobaroknu Zlatnu dvoranu. U ostvarivanju sustavno razrađenoga ikonografskog programa zidne dekoracije, slikarstva i skulpture, Kršnjavi je uposlio slikare C. Medovića, V. Bukovca, O. Ivekovića, I. Tišova, B. Čikoša-Sesije, kipara R. Frangeša-Mihanovića i brojne majstore umjetnog obrta. Tako je u zgradi u Opatičkoj 10 sabran antologijski izbor djela i presjek umjetnosti u Hrvatskoj s kraja stoljeća. Najpoznatije su historicističke interpretacije hrvatskih povijesnih tema u Zlatnoj dvorani, velike zidne kompozicije C. Medovića ili O. Ivekovića, s romantičarski naivnim i teatralnim prikazimaDolaska HrvataSplitskog sabora ili Kralja Kolomana (1102.). Umnožene kao oleografije, zajedno s kompozicijama kao što su Rastanak Frankopana pred smaknuće ili Matija Gubec (vođa seljačke bune 1573.), postat će "pučkom slikom" i povjesnicom za malog čovjeka, slično kao što, su Tischbeinove slike u Austriji. Svojim narativnim i deskriptivnim načinom Medovićev Splitski sabor (održan u 10. stoljeću u katedrali a prikazan s nizom naivnih anakronizama kao što su gotički svjećnjaci, renesansni oltari, barokna jezuitska odora) ili Ivekovićev Ugovor hrvatskih plemića s Kolomanom nalikuju suvremenom stripu. Naprotiv, izrazite je likovne kvalitete Čikoševo Pokrštenje Hrvata gdje se povijesni događaj pretvara u svečanost atmosfere prozirnih boja i postimpresionističke vedrine. Čikoševa serija slika u renesansnom kabinetu (1898.) literarne alegorije, ilustracije Dantea i Shakespearea možda su najviši domet simbolističkog sadržajno, a oblikovno secesijskog slikarstva u Hrvatskoj. Svjetlosna izmaglica dominira Valpurginom noći, dramatično protusvjetlo u Smrti Cezara, a nostalgična atmosfera zalaza sunca negira čak i nategnutu simboličku tematiku, kao što, je kompozicija na kojoj Dante, Shakespeare i Cervantes slušaju Homera (zapravo - jedna literarna sacra conversatione).

Europska skulptura 19. stoljeća je u krizi, pa tu sudbinu dijeli i kiparstvo u Hrvatskoj. Prestankom velikih zadataka u opremi plemićkih dvoraca i parkova, kao i smanjenjem crkvenih narudžbi, kiparstvo uglavnom na obrtnoj razini prati skromniju građevnu djelatnost građanske klase i opremu oltara. Novi poticaj dat će kiparstvu u nas tek intenzivnija izgradnja gradova u drugoj polovici stoljeća, budući da javni spomenik postaje neizbježna komponenta uređenja trgova i parkova.

Početak javne skulpture u Zagrebu obilježavaju djela Bečanina A. D. Fernkorna. Ikonografija njegovih spomenika je karakteristična: brončani spomenik Sv. Jurja na konju u borbi sa zmajem (1853.) za novootvoreni park Jurjaves-Maksimir, zatim konjanički spomenik banu Jelačiću, postavljen 1866. godine na trgu Harmici (što će se po njemu nazvati) kao simbol težnje političkoj samostalnosti i izraz antiugarskog raspoloženja, ali i brončana skulptura Merkura na nekadašnjoj trgovini željeznom robom na istom trgu kao simbol industrije i trgovine, temelja građanskog prosperiteta. Merkur je premješten na fasadu kasnije izgrađenog hotela, Jelačićev kip bio je uklonjen nakon drugog svjetskog rata, a kip Sv. Jurja, kvalitetno djelo neobarokne pokrenutosti, selio se po gradu dok se nije smirio između kazališta i Muzeja za umjetnost i obrt, povezujući skladno ta dva historicistička spomenika.

Drugi predstavnik javne skulpture u Zagrebu Ivan Rendić, iako nastupa tek 1875. godine, ujedno je i prvi hrvatski kipar. Školovan je u Italiji (kod G. Dupréa) uz sličan patriotski zanos i pomoć mecena kao i slikar Karas, a doživio je sličnu sudbinu, samo što je Karas završio samoubojstvom tiho i tragično, a Rendićeva smrt u sirotinjskoj bolnici i njegova dva sprovoda nakon potpunog zaborava tipična su farsa (poslije svečanog pogreba u Splitu na zahtjev Bračana ponovno su ga pokopali, nakon tri dana, na Braču, ali tako da mu nije pouzdan grob). Tim paradoksalnije, jer u Rendićevu opusu od preko 200 djela rasutih od Zagreba do Rijeke i od Trsta do Dubrovnika glavninu tvore nadgrobni spomenici. Neki kipovi i javni spomenici što se u svom verizmu bliže dojmu voštanih figura (Preradović, 1879; Hercegovka; Kačić) možda će ponovno naći svoju publiku zahvaljujući iskustvu i estetici suvremenog hiperrealizma 20. stoljeća, ali je sigurno da se Pietŕ sa supetarskog groblja, Meditacija s tršćanskog ili Zaspala vestalka s opatijskog (1908.) odlikuju trajnijom i univerzalnijom likovnom vrijednošću. Rendić je nesumnjivo bio izrazito talentirani kipar, ali samo rođen u nezahvalnoj sredini i u najnesretnije doba za kiparstvo. Već prva dvojica kipara što slijede i zajednički nastupaju na prvoj izložbi Hrvatskog salona 1898. godine, kao predstavnici moderne, R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović, koriste nove mogućnosti kiparskog izraza nakon Rodinovih proboja i ostvarenja i slijede novi zamah kojim su simbolizam i secesija pokrenuli i kiparstvo. R. Frangeš-Mihanović, školovan u Beču, specijalizirao kod Rodina (1901.), ostvaruje najviše domete u hrvatskom modernom kiparstvu na prijelomu stoljeća svojim skulpturama namijenjenim arhitekturi (alegorije znanosti nad vratima Zlatne dvorane Odjela za bogoštovlje i nastavu radi još u toku studija, a zatim iste i za Sveučilišnu knjižnicu; monumentalni seljački likovi na kući u Masarykovoj ulici), kao i nadgrobnim spomenicima: reljef Pjesnikova muza (za Tomića, 1908.) pokrenut kao val s izvanrednim dojmom jedinstva i pretvorbe, te skulpture Majčina ljubav i Seljak, remek-djela sažetosti volumena i redukcije oblika u monumentalnoj sintezi u tragu Meuniera. Istakao se i kao animalist (Grand-prix na Svjetskoj izložbi u Parizu, 1900. godine).

 
 

   Ispiši stranicu
  • VoxFeminae.net - Treba prevrednovati pojam svetog i pojam religije - razgovor s Juliom Kristevom
  • Forum.tm - CEKATE - animator kulture - dio serijala Kultura u kvartu, Branimire Lazarin
  • FilmNewEurope.com - Zagrebačko kino Metropolis europsko je kino mjeseca - razgovor sa Zlatkom Vidačkovićem
  • Lupiga.com - Medijima se nismo bavili četvrt stoljeća i eto dokle smo stigli - Ivica Đikić o medijskoj strategij

  • http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu