Antika



Brončana glava Artemide, II st. prije n.e., Vis. Potječe iz Isse (Visa) najstarije grčke kolonije na istočnom Jadranu, a primjer je visoke kvalitete helenističke umjetnosti i jedan od malobrojnih originala grčkih radova iz tog doba.
Grčka kolonizacija Jadrana (4. - 1. st. pr. Kr.)

Pismom simbolički počinje povijest, a na tlu Hrvatske konkretno pouzdanim datumima: po najstarijim natpisima znamo da se Grci iz Sirakuze 390. godine pr. Kr. utvrđuju na Visu, a 384. godine ratuju sa starosjediocima zbog Hvara. Nakon raspada sirakuškog carstvaIssa na otoku Visu i Pharos (Stari Grad) na otoku Hvaru osamostaljuju se u gradove-države. Issa potom osniva koloniju Dorana,Corcyra Nigra, na Korčuli, a na obaliTragurion (kasnije Trogir), Salonu i Epetion(Stobreč). Ali izuzev površnih dodira, trgovačke razmjene i ratovanja, te su nove urbane strukture živjele izolirano od svog prethistorijskog okoliša.

Helenistička kultura grčkih enklava trajala je paralelno s mladim željeznim dobom, koliko je pokazivala povijesna ura starosjedilaca Ilirokelta. Jedne nasuprot drugima podizane su suhozidom i kiklopskim zidinama ograđene ilirske gradine organičkih tlocrta, i pravilno klesanim kvadrima s preciznim spojnicama konstruirane zidine i kule grčkih kolonija: gradovi pravilne geometrijski ortogonalne ulične mreže i pravokutnih blokova kuća, s razvijenim lučkim postrojenjima, trgovinama, javnim zgradama, hramovima i teatrima (Vis). Ovi urbani grčki ambijenti svjedoče o razvijenijoj društvenoj zajednici, jer grad nisu samo arhitektonski spomenici već prostor ostvarivanja kulturne komunikacije. Nažalost, od svega toga malo je sačuvano, ali mnogo je još i neistraženo. Osim oslikanih vaza i brojnih keramičkih tanagra-figura u nekropolama, nije sačuvana ni arhitektonska plastika, ni djela monumentalne javne skulpture. Ali i onih nekoliko spomenika koji su slučajno doprli do nas - poput brončane glave boginje Artemide iz Isse (4. st. pr. Kr.), reljef Kairosa iz Trogira, nadgrobne stele i još neki predmeti - dovoljni su da osjetimo visoku vrijednosnu razinu helenističke umjetnosti u tehničkoj perfekciji izrade i skladnom oblikovanju ljudskog lika, sigurnom komponiranju i rafiniranosti pojedinosti. Dovoljno je, također, neki ulomak otmjene i odmjerene grčke arhitekture usporediti s kamenim fragmentima građevina ilirokeltskog Nezakcija na kojima se motivi spirale - ili čak meandra preuzetog iz grčke tradicije - javljaju u gruboj obradi. Usporediti naš primjer, tipično helenistički mramorni reljefKairosa, božanstva "sretnog trenutka" iz Traguriona (Trogira), s kamenim reljefom Konjanika iz Nezakcija (izuzetnim primjerom monumentalne skulpture željeznog doba), da neposredno očitamo razlike pogleda na svijet i dubinu ponora što je u tom trenutku na likovnom i duhovnom planu, razdvajao dvije prostorno susjedne civilizacije.

 

Kairos,mramorni reljef, I st. prije n.e., Zbirka samostana Sv. Nikole, Trogir. Helenistička skulptura golog mladića u trku personifikacija je božanstva "sretnog trenutka".
Nasuprot mekoći oblikovanja grčkog reljefa, puti pod kojom se nazire nemirna igra napetih mišića nagog mladića u trku, kojem kosa vijori dok je zatiljak ćelav (jer, kako kaže mit: ako propustite "sretan trenutak" kad naiđe, nećete ga više moći uhvatiti za kosu s leđa, kad vas mimoiđe), klesar iz metropole ilirskih Histra tek je sumarno ovladao masom i zbraja pojedine grubo naznačene elemente tijela, ne brinući o zbiljskim proporcijskim odnosima, a kamoli o uvjerljivosti prikaza materije ili čitljivosti detalja. Podjednako drastična bila bi usporedba zanosno lijepe brončane glave grčke božice Artemide s Visa, srebrnih bjeloočnica i ženstveno vijoreće duge kose, s naturalistički grubo klesanim kamenim kipom božice plodnosti iz Nezakcija.

 

Cjelokupna grčka intervencija na otocima i istočnoj obali Jadrana bila je samo jedan takav "sretni trenutak" sjajni podnevni bljesak jedne visoko razvijene kulture na zalazu u prethistorijskoj sredini gdje je tek svitalo praskozorje povijesti.


Amfiteatar, II st., Pula. Eliptoidni kameni plašt amfiteatra očuvan je do završnog vijenca (visina oko 32 m, promjer 132 puta 105m), ali je potpuno uništena unutrašnja konstrukcija gledališta, raznesena kao kamena građa u kasnijim stoljećima.
Rimska urbanizacija (2. st. pr. Kr. - 6. st.)

Istodobno sa stvaranjem prvih snažnih grčkih enklava na Jadranu, Pharosa i Isse, kojih se ekonomska moć izražavala u kovanju vlastitog novca, a vojna u snažnoj pomorskoj floti - i razjedinjena plemena Ilira, slijedeći svoj razvojni ritam i dosižu razinu protohistorije i formiraju prvu čvrstu državnu organizaciju s teritorijem od rijeke Krke do Epira, s centrom oko riijeke Neretve. Iliri osvajaju Pharos, opsjedaju Vis, Drač i Krf. Ali njihovu moć najprije krajem 3. stoljeća pr. Kr. ograničuju, a nakon više od dva stoljeća ratovanja i dokidaju Rimljani koji su u međuvremenu dosegli kulturnu razinu helenizma i krenuli u ekspanziju po diktatu svog vojno-ekonomskog sustava, te će uskoro smijeniti i dominaciju Grka na Sredozemlju. Padom Nezakcija 177. godine pr. Kr. rimske legije osvajaju cijelu Histriju. August uključuje (14. g. pr. Kr,) cijeli teritorij Ilirika u Rimsko Carstvo, a dvadesetak godina kasnije u doba cara Tiberija bit će ugušena i posljednja pobuna Ilira.

Kao i mnogi drugi povijesni datumi, i ovi što obilježavaju rimsko osvajanje ne znače cjelovitu smjenu sustava, jer uz razvijene urbane oblike života osvajača i doseljenika u novopodignutim rimskim gradovima usporedno traje protohistorija kultura starosjedilaca. Bitna razlika između grčke intervencije u 4. stoljeću pr. Kr. i rimske početkom prvog milenija u tome je što rimska prožima čitav teritorij, dosljedno pretvarajući dio postojećih gradina u GRADOVE (civitas) i podiže nove, te provodi na našem tlu, kao i u cijeloj Europi - PRVU URBANIZACIJU. Osim gradova opasanih zidinama i učvršćenih kulama, s popločenim ulicama i kanalizacijom, forumima, hramovima, teatrima i amfiteatrima, termama za koje, su iz daleka doveli vodu akveduktima (najbolje je očuvan onaj Dioklecijanove palače u Splitu) - Rimljani su izgradili i gustu mrežu kamenom popločenih CESTA s vijaduktima i mostovima, odmorištima i postajama, a proveli su i parcelaciju poljoprivrednog područja grada (centurijaciju agera) na pravilna kvadratna polja (710 m stranica) za podjelu zemljoposjeda legionarima i kolonistima.

 

Portret mlade žene iz Salone, sredina I st., Arheološki muzej, Zagreb. Mramorna skulptura naturalistički vjerno reproducira tip frizure.
U kamenim ogradnim zidovima i komunikacijama, medu poljima uokolo nekadašnjih velikih rimskih gradova, avionski snimci još i danas otkrivaju prisutnost kvadratične mreže centurijacije. Bio je to pothvat što pokazuje goleme dimenzije intervencija Rimske Imperije u novoosvojenim područjima: šireći se iz Pule, tako je isparceliran čitav vrh istarskog poluotoka od Limskog kanala do Raškog zaljeva, a centurijacijom agera oko Poreča, Zadra ili Salone obuhvaćene su površine i prostori koje bismo danas nazvali regijama što se tiče izgradnje i dužine rimskih cesta tek je u 20. stoljeću mreža cesta prvog reda - a o takvim je, popločenim cestama u rimsko doba bila riječ - dosegla gustoću kakvu je imala u antici. Ako uz to zamislimo veliki broj gradova - samo na obalnom području bilo ih je pedesetak - izgrađenih na spomenutoj visokoj razini urbanosti, kuća opremljenih s nepreglednim inventarom predmeta materijalne kulture, i to visokog prosjeka kvalitete, te napokon da je sve to postignuto u relativno kratkom razdoblju - a, ponavljam, riječ je o ogromnom koraku iz pretpovijesti u povijest - onda je nesumnjivo ovaj pothvat prve urbanizacije u našim krajevima, kao i u većem dijelu Europe, znatno nadmašio drugu, kvalitativno novu, urbanizaciju 19. stoljeća u vezi s industrijskom revolucijom. Ni do danas, na primjer, praksa regionalnog planiranja većine europskih zemalja nije dosegla razinu koju je imala u antici i nigdje nije tako sustavno riješen odnos grada i "okoliša" (prema suvremenim gospodarskim zahtjevima i mogućnostima, naravno) kao što je to rimski urbanizam bio riješio raspodjelom poljoprivrednog zemljšta (AGERA) u odnašnjim privrednim uvjetima. Razinu rimske organizacije prostora dokazuju podjednako i brojne ville rusticae, kao i ruralna naselja od kojih je najreprezentativnije ono u uvali Verige na Brijunima.

 

Od cijelog tog golemog napora i transformacije u prostoru sačuvano je razmjerno malo, a mnogo toga još nije ni arheološki istraženo. No, ako povežemo mnogobrojne rasute tragove, možemo približno rekonstruirati cjelinu i donekle razumjeti značenje.

U nekim novoizgrađenim rimskim gradovima zadržan je kontinuitet ovalnog tlocrta i koncentričnih ili radijalnih ulica starijih protohistorijskih naselja (Pula, Trogir), ali je većinom primijenjen tipično rimski, porijeklom helenistički, sustav pravokutne mreže ulica (najbolje očuvan do danas u Poreču i Zadru), pa čak i tamo gdje je konfiguracija tla, kao na Krku ili vodom okruženom Ninu, nudila slobodnije rješenje.

Tridesetak gradova Istre, Liburnije i Dalmacije koji su imali rimsko građansko pravo (civitas) doživjelo je raznolike sudbine. Neki su prerasli u veća industrijska ili trgovačka središta kao Pola (Pula), Albona (Labin), Tarsatica (Rijeka); mnogi su ostali razmjerno mali gradovi kao Senia (Senj), Crexa (Cres), Curicum (Krk), Arba (Rab), Tragurium (Trogir) ili sasvim mali gradići kao Aenona (Nin), Fulfinum (Omišalj) ili Scardona (Skradin); neki su gradovi bili napušteni prilikom provale barbara u 7. stoljeću kao Salona i Epidaurus (Cavtat) pa su propali ili su potrajali u srednjem vijeku, ali kasnije sasvim zamrli kao Varvaria (Bribir), Argyruntum (Starigrad pod Velebitom), Nedinum (Nadin), Burnum (Ivoševei). Napokon, nekima danas čak više ne možemo otkriti niti mjesto na kojem su se nalazili. Gradovi Poreč i Zadar, iako potpuno pregrađeni u kasnijim razdobljima, do danas su zadržali antičku urbanu prostornu kompoziciju, raspored ulica i veličinu uličnih blokova.

 

Salona

Od spomenutih gradova ranorimske faze najviše je spomenika klasičnog razdoblja rimskog graditeljstva cjelovito sačuvano u PULI - osnovanoj u 1. stoljeću u spomen Cezaru (Pola CoIonia Pietas Iulia): dugi potezi gradskih zidina, dvoja gradska vrata i slavoluk, dva hrama na glavnom trgu (forumu) i ostaci dvaju teatara, te arhitektonski plašt golemog flavijevskog amfiteatra, uz brojne ostatke stambenih građevina, arhitektonskih fragmenata, podnih mozaika, skulptura i dr. Slavoluk, postavljen oko 30. godine u spomen trojice uglednika iz roda Sergijevaca, osim klasične arhitektonske kompozicije s pilastrima i polustupovima, kapitelima, vijencima i kasetiranim svodom bogato je ukrašen reljefima: motivima vojne opreme na frizu, puttima s vijencima voća i velikim likovima krilatih božica pobjede, Viktorija nad lučnim otvorom. Motiv vitice vinove loze uz prolaz slavoluka imitirat će klesar portala franjevačke crkve u Puli krajem 13. stoljeća, a od renesanse do klasicizma 19. stoljeća studirali su i crtali ovaj izvrsno očuvani spomenik klasične starine najznačajniji arhitekti i umjetnici: Sangallo, Serlio, Michelangelo, Palladio u 16. stoljeću, a zatim Piranesi, Cassas, Adam i drugi. Od dva jednaka, simetrično postavljena hrama prostylosa na užoj strani foruma u Puli, južni, Augustov (podignut izmedu 2.-14. godine) do danas je očuvan u svojoj klasičnoj čistoći i monumentalnosti, a drugi je pregrađen u 13. stoljeću u komunalnu palaču, pa obnovljen u 14. stoljeću i kasnije.

 

Od SALONE, glavnog grada rimske provincije Dalmacije, preostale su samo ruševine, a područje zidinama opasnog grada nikada nije cjelovito arheološki istraženo. Ipak, znamo razvoj grada od grčkog i rimskog naselja što su kasnije spojena (zbog toga je ime grada u pluralu, Salonae), ocrtan je cijeli perimetar gradskih zidina s kulama i vratima, otkopani su ostaci hrama, teatra i amfiteatra, po čemu, kao i po dimenzijama akvedukta i terma, možemo izračunati da je to bio grad za 40000 stanovnika. Iako nijedan spomenik nije sačuvan cjelovito kao u Puli, Salona je važna za kasnoantičku fazu rimske umjetnosti zbog izuzetno značajnih ostataka ranokršćanske arhitekture. Istražujući veliki kompleks biskupskog centra (basilica Urbana) i ostatke još nekoliko ranokršćanskih bazilika u gradu i izvan zidina, arheolozi su pokušali objasniti niz važnih problema u razvoju kršćanske arhitekture uopće, kao što su podrijetlo i razvoj bazilike ili značenje kulta mučenika za oblike sakralnih građevina. Istraživanje spomenika po antičkim solinskim grobljima Marusinac i Manastirine pokazalo je kako se oko grobova i nadgrobnih spomenika kršćanskih mučenika iz 4. stoljeća - Anastazija i prvoga salonitanskog biskupa Domnia, kasnije Sv. Staša i Sv. Dujma (zaštitnika Splita) - podižu u 5. stoljeću monumentalne bazilike. Neobična širina srednjeg broda sjeverne bazilike u Marusincu, protumačena je ugledanjem na Peristil Dioklecijanove palače, a danski arheolog E. Dyggve nazvao ju je "bazilikom bez krova", odnosno dvorišta uokvirenog trijemom namijenjenog obredima grobljanskog kulta pod vedrim nebom. I porijeklo tzv. "dvojnih" bazilika (bazilika blizanki, basilicae geminae) podignutih jedna uz drugu, kao u biskupskom kompleksu u Saloni i groblju Marusinac, objašnjava se time što je jedna posvećena službenom kultu, a druga kultu lokalnih mučenika koje je puk naročito štovao. Dvojne bazilike iz 5. stoljeća otkrivene su i u Puli, Nezakciju, na Brijunima i u Poreču.

I kao što se u povijesti često preklapa svršetak jednog doba i početak novog, tako je i ranokršćanska umjetnost posljednja faza kasnoantičke umjetnosti, a obilježit će začetak srednjovjekovne. Osim bazilika za daljnji su razvoj arhitekture značajne bile i male jednobrodne crkve na posjedima, kao i kasnije u 6. stoljeću tzv. "kompleksne" bazilike seoskih središta. "Kompleksne" bazilike unutar jedne zgrade imaju okupljene prostore za sve funkcije što se u monumentalnim primjerima "bazilikalnog kompleksa" rješavaju povezivanjem niza samostalnih zgrada: krstionica, atrij, katekumenej, mauzolej itd. reducirani su ovdje na prostorne dijelove jedne jedine zgrade. Takve su kompleksne crkve otkrivene u Istri, te na Braču i Šolti.

 

Sadašnje stanje Dioklecijanove palače – Split. Unutar pravokutne palače. Ograđenog zidinama i učvršćenog kulama, ugradio se srednjovjekovni Split. Oktogonalni carski Mauzolej (IV st.) pretvoren je u katedralu uz koju je prigrađen romaničko-gotički zvonik (XIV st.)
Ali, najveći antički spomenik u Hrvatskoj, a možda i najznačajniji i najbolje očuvani kasnoantički spomenik u Europi, jest DIOKLECIJAOVA PALAČA koju je car dao podići na morskoj obali nedaleko Salone i tamo se povukao nakon što se odrekao prijestolja 305. godine. Golema građevina s oko 38.000 m2 površine (pravokutnik 215 x 180 m) opasana je zidom s četverostranim kulama na uglovima i po dvije osmerostrane uz troja kopnena vrata. Simetričnom kompozicijom s dvije ukrštene ulice i jasnim rasporedom sadržaja - carske odaje uz more, do njih srednja kultna zona s velikim carevim Mauzolejem i tri manja hrama, dok su nastambe za vojnu posadu i poslugu smještene u sjevernoj polovici palače - Dioklecijanova palača iskazuje razboritu jasnoću antičkog projektiranja. Ali, oblikovanje arhitekture svjedoči već o pluralizmu likovnih govora, tipičnom za kasno razdoblje golemoga Rimskog Imperija gdje su se asimilirale najrazličitije kulture. To je vidljivo ne samo po uvezenim egipatskim sfingama od granita i nekim orijentalnim elementima konstrukcije i dekoracije, već je simbolički obilje ženo na najistaknutijem dijelu palače, na pročelju carskih odaja prema Peristilu, središnjem trgu okruženom trijemovima. Na plitkom trokutnom zabatu protirona (predvorje palače) eklektički se miješaju arhitrav (greda) i obli luk, dva različita konstruktivna načela, dva simbola arhitektura dviju civilizacija: vodoravna greda grčkog i obli luk rimskog graditeljstva. Još neposredniji izraz duboke krize kasnoantičkog svijeta i društva jest gubitak klasične ravnoteže između funkcionalnih arhitektonskih dijelova i dekoracije, što zamjećujemo u palači. U unutrašnjosti osmerostranog Dioklecijanova Mauzoleja između kvadratičnih i oblih niša pred zidom su postavljeni golemi stupovi što nose razvedeni i nesrazmjerno težak vijenac koji bez ikakve građevne logike postaje sam sebi svrhom. Isti poremećaj ravnoteže očigledan je u odnosu glatkih zidnih ploha Malog hrama i njegova raskošno kićenoga kasetiranog svoda iznutra, ili naglašenog vijenca izvana. Odlično očuvane supstrukcije (podrumi) u južnoj trećini Palače, prema moru, omogućuju točnu rekonstrukciju izgleda i rasporeda gornjih, kasnije razgrađenih carevih odaja - jer su se tlocrti podudarali - ali ujedno svjedoče i o raznolikosti i bogatstvu prostornih oblika kasnoantičke arhitekture. Dioklecijanova je palača „priručnik“ antičke graditeljske baštine, enciklopedija najrazličitijih tlocrta, građevnih konstrukcija i prostornih oblika korištenih u antici: uzdužni jednobrodni i trobrodni prostori, tlocrti kvadratni i kružni, četverokonhni, križni i osmerokutni, s polukružnim i pravokutnim nišama, svodovi bačvasti i križnobačvasti, kupole. Među nadzemnim spomenicima dominiraju u palači centralni oblici: osim valjkastog Vestibula (predvorja) s kupolom - ključnoga prostora kretanja prema carevim odajama, oktogonalne blagovaonice (triklinij) i oktogonalnoga carevog Mauzoleja također s kupolom, uz Mali (Jupiterov) pravokutni hram bila su još dva mala okrugla hrama (Kibelin i Venerin). Dioklecijanova je palača mješavina antičkih stilova, a uz to djelo prijelomnog značaja između antičke politeističke i monoteističke kršćanske srednjovjekovne civilizacije - car je bio posljednji poganski vladar - a neobično je važna za razumijevanje utjecaja antičke baštine na kasniju, ranosrednjovjekovnu umjetnost.

 

Činjenica da se jedinstveno razdoblje rimske antike na tlu Hrvatske dijeli u dvije osebujne, različite povijesno-umjetničke faze: klasičnu (1. i 2. st.), o kojoj najizrazitije svjedoče spomenici Pule, i kasnoantičku (3. do 5. st.), predstavljenu Dioklecijanovom palačom - može se još neposrednije očitati iz spomenika SKULPTURE. Uz prosječnu i tipičnu rimsku proizvodnju kamenih skulptura i reljefa, kao i sitne bronce što je brojnim spornenicima zastupljena na sjeveru kao i na jugu Hrvatske (bogati arheološki muzeji Zadra, Splita, Pule, Zagreba i Varaždina), baštinili smo i nekoliko djela snažne izražajnosti i kvalitete, kao što su: glave dječaka, djevojke i žene iz Salone, monumentalni kip Minerve iz Varaždinskih Toplica (Aquae Iasae), Heraklova glava iz Sinja, kipovi rimskih careva iz Nina ili oštećeni kip imperatora u zagrebačkom arheološkom muzeju. Sva ta i ostala djela ranoga Carstva pripadaju klasičnom razdoblju rimske umjetnosti i u njima zamjećujemo usklađen odnos realnosti i idealizacije, slučajnog i savršenog, individualnog i tipskog, kao što ga je, pola tisućljeća ranije, već bila dosegla grčka skulptura u svom klasičnom razdoblju. Dok je očitovanje likovnih svojstava ovih skulptura neposredno i djeluje trenutno, nabrajanje njihovih sastavnica može sezati unedogled: spomenimo samo tektonsku jasnoću kompozicije, sklad proporcija, otmjenost likova, živi izraz lica, individualnost portreta, virtuoznost obrade površina (hrapavost kose, glatkoća puti), prirodno nabiranje tkanine i pripijanje uz obris tijela, uvjerljivost kretnje, itd.

 

Marusinac, 4. st. –monumentalna "dvojna" bazilika
S vremenom sve više raste broj figuralnih nadgrobnih spomenika, sarkofaga i stela s portretima pokojnika, najčešće bračnih parova. Ali, također, postupno opada kvaliteta. Proces rastvaranja antičkog sustava vrijednosti i osipanja sabranih znanja odvijao se postupno, tijekom dva stoljeća, da bi prikraju rimskog carstva sasvim drugačiji svijet bio zaustavljen i okamenjen u skulpturi i reljefu. "Par" što se drži za ruke na reljefu klesanom u crvenom kamenu (Arheološki muzej u Zagrebu) splošnjen je u plohu, nestalo je osjećaja za odnos tijela i odjeće i ona se nabire u umrtvljenim, uporednim, plitkim naborima, a na plosnatim grubim licima tek su shematske naznake obličja. Ovaj i njemu srodni reljefi suvremeni su raspadu rimskog limesa (granice) - pograničnog sustava utvrda na Dunavu. - pod pritiskom barbara izvana, a nijemo svjedoče da je barbarizacija podjednako rastočila Carstvo i iznutra. Kriza Imperije što se počela rasipati i urušavati od svoje glomaznosti, kriza cijeLog društveno-ekonomskog sustava, kriza ideologije smjenom poganskog politeizma monoteizmom kršćanstva - najprije u nižim slojevima, a zatim kao državna religija - kao i kriza urbanog društva u cjelini, izražava se sugestivno i u likovnoj umjetnosti podjednako kaotičnom kompozicijom reljefa, kao i rustifikacijom oblika. Nakon klasičnih reljefa sarkofaga iz Atike kao što je onaj s Kaledonskim veprom ili Hipolitom i Fedrom, na ranokršćanskim sarkofazima iz Salone (4. st.) s reljefnim kompozicijamaDobrog pastira ili Prijelaza preko Crvenog mora, iako su uvezeni iz Rima, kao da su zaboravljeni klasični zakoni proporcije likova, usklađenost cjeline i nekadašnja raščlanjenost prostora. Umjesto stupnjevanja po dubini, zdepasta tijela ljudi i konja potiru prostor svojim nabujalim volumenima, stiješnjeni pred plohom i bez perspektive propadaju u valove nadolazećega Crvenog mora kao što će uskoro valovi barbarskih invazija preplaviti Zapadno Rimsko Carstvo.

 

Ali, "propast Zapadnog Rimskog Carstva", što se obično datira 495. godinom, nije propast antike, jer svega tridesetak godina kasnije JUSTINIJAN, car Istočnog Rimskog Carstva, obnavlja Imperij ponovnim osvajanjem (reconqvista), i ujedinjavanjem bivšeg Zapadnog s Istočnim Carstvom. Na osvajačkom putu od Carigrada do Ravene, gdje će uspostaviti novu zapadnu prijestolnicu (535. godine), podiže Justinijan duž istočne obale Jadrana brojne monumentalne građevine. U tom ranobizantskom razdoblju u Saloni su u biskupskom sklopu podignuti nova, velika križna trobrodna bazilika i osmerostrani baptisterij građen po uzoru na Dioklecijanov Mauzolej. Preostali su samo temelji građevina, dok je u Puli, od monumentalne trobrodne bazilike, koju u 6. st. podiže ravenski biskup Maksimilijan, sačuvana je samo jedna od dviju memorijalnih kapela križnog oblika.

 

kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču, VI st.
Naprotiv, izvrsno je očuvan reprezentativni kompleks EUFRAZIJEVE BAZILIKE u Poreču u kojem je vrhunskom kvalitetom izražen duh i domet ranobizantske umjetnosti 6. stoljeća. Uz kvadratični atrij zapadno je podignut oktogonalni baptisterij, istočno trobrodna troapsidalna bazilika uz koju se veže trolisna memorijalna kapela s eliptoidnim predvorjem, dok je sjeverno od atrija sakralna zgrada (konsignatorij za opbred posvećenja) također podijeljena stupovima na tri dijela i troapsidalna, postala kasnije biskupska palača. Kao i križna Honorijeva bazilika u Saloni, i bazilika biskupa Eufrazija u Poreču sagradena je na mjestu južne bazilike dvojnih crkava iz 5. stoljeća, dok je jednobrodna sjeverna crkva, posvećena kultu lokalnog mučenika sv. Maura, ostala i dalje u upotrebi. Tako je zadržan sklop crkava "blizanki", samo nejednakih veličina i oblika. U Poreču, kao i u Saloni, arheološki možemo pratiti razvoj građevnog kompleksa od jednostavne sobe za molitvu (oratorija) u privatnoj kući gdje je propovjednik Maur bio sakupio prvu zajednicu kršćana, što je u 4. stoljeću nakon priznavanja kršćanstva bio prostorno "udvojen" (duplicatus), da bi u 5. st. sjeverni prostor bio produžen, a južni zamijenjen trobrodnom bazilikom s ravnim završetkom i polukružnom klupom umjesto apside (ispod sadašnjeg poda sačuvani su podni mozaici iz 5. stoljeća).

 

U novom stilskom govoru prvoga "zlatnog doba" bizantske umjetnosti 6. stoljeća taktilni je princip smijenjen optičkim, pa se i ono što je po prirodi građe i namjeni volumen, kao kameni kapiteli, oblikuje kao čipkasta perforirana ploha koja se igra kontrastom svjetlosti i sjene, (a funkciju nošenja preuzima čvrsti umetak, impost). Lukovi arkada porečke bazilike ukrašeni su ornamentalnim štukaturama, donji dijelovi apside obloženi su inkrustacijama raznobojnog mramora i sedefa, dok su gornji prekriveni MOZAIKOM u monumentalnim kompozicijama. Sačuvane su i mramorne ploče oltarne pregrade s kršćanskim simbolima u plitkom i plošnom reljefu.

 

apsida Eufrazijeve bazilike u Poreču, VI st. Raskošni spomenik prvog "zlatnog" doba bizantske umjetnosti. Osim ljepote inkrustacije i mozaika , ovdje se javljaju i   ikonografske inovacije. Bogorodica na prijestolju u središtu konhe (umjesto  Krista). Ciborij iz XIII st., ukrašen je mozaicima venecijanske radionice.
Na mozaikalnom prizoru u školjki (konhi) glavne apside simetrična je kompozicija niza likova frontalno postavljenih i ravnomjerno raspoređenih, dostojanstvena stava i smirenih gesta, kao da je nastao kratak predah. Pomnijim promatranjem stroge mozaikalne kompozicije unutar stiliziranih oblika otkrivamo i niz realističkih detalja: donator (darovatelj) s modelom crkve u rukama, odlučni, poduzetni, ali i slavohlepni biskup Eufrazije (kako svjedoči i dugački natpis kojim se sam hvali) uvjerljivo je i životno portretiran, kao i arhiđakon Klaudije i njegov sin. Cijela grupa stoji na zelenoj tratini s naturalistički oblikovanim cvijećem, dok se u zlatnom nebeskom sjaju kupa mnoštvo šarenih oblaka. U prizorima NavještenjaBogorodici i Pohoda Marije Elizabetipozadina je likovno riješena u tragu helenističke "impresionističke" vizije atmosferske perspektive s nizom horizontalnih traka raznih boja kojima se mozaicist prisjeća zelene prirode, modroga neba i rumenila na obzoru. Unatoč neprikladnoj tehnici mozaikalnih kamenčića, majstor Navještenja uspijeva virtuozno dočarati iluziju prozirnog vela prebačenog preko grimiznoga Bogorodičina plašta. Samosvijest, kojom se još živući biskup, arhiđakon, pa čak i njegov sin uključuju u nebeski prizor, izrazitija je nego na suvremenim mozaicima crkve San Vitale u Raveni, gdje su car Justinijan i carica Teodora prikazani skromnije, izvan nebeske scene, na postranim zidovima svetišta. Uvođenjem kulta Bogorodice, prikazom njezina lika na prijestolju sred glavne apside, na najistaknutijem mjestu (u San Vitalu na tom je mjestu Krist) - mozaici porečke bazilike označuju prekretnicu u kršćanskoj ikonografiji, kao što i uvođenjem troapsidalnosti, što će od tada postati pravilom, ova bazilika znači inovaciju u sakralnoj arhitekturi. Do tada je u rano kršćanskim crkvama mogao postojati samo jedan oltar i jedna apsida (kao što je jedan Bog), pa su stoga morale biti građene posebne "paralelne" crkve za "drugi" oltar nad grobom (relikvijama) mučenika. Važne su i ostale ranobizantske značajke porečke bazilike - tehnika zidanja pločastim uslojenim lomljencem, izvana poligonalna, a iznutra polukružna glavna apsida, odnosno bočne apside utopljene unutar zidne mase - jer će postati karakteristične za istarsku predromaničku i romaničku arhitekturu. Nabrojena arhitektonska svojstva primjećujemo i na križnoj kapeli uz porušenu pulsku baziliku sv. Marije, također iz 6. stoljeća.

 

Kao što je rečeno, osim urbanih središta u 6. stoljeću organiziran je na nov način i život u kopnenom zaleđu i na otocima, o čemu svjedoči velika utvrđena palača na Mljetu ili crkve na Braču, gdje se kao središte crkveno-društvene organizacije ruralnoga poljoprivrednog područja otoka podižu "kompleksne bazilike". 

   Ispiši stranicu
  • HAVC - Factumu tri od pet hrvatskih nagrada jubilarnog Sarajeva: Nenad Puhovski i Tiha K. Gudac
  • Forum.tm -  Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - razgovor s Anom Danom Beroš
  • Pogledaj.to - Kvazitrg proizašao iz stihije - o problemu najnovijeg zagrebačkog trga
  • Kulturpunkt.hr - Kvartovsko kino kao alternativa - o povrtaku u kvartove i drugačijem filmskom iskustvu
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu