Umjetnost starohrvatskog razdoblja


 

Crkva Sv. Donata, u Zadru, IX st., najveća je građevina predromanike u Hrvatskoj i jedna od najmonumentalnijih centralnih crkava karolinškog doba u Evropi. Kružnog je tlocrta s tri potkovaste apside, a oko središnjeg prostora ovija se prstenasti brod s galerijom na katu.

Crkva Sv. Donata, IX st., Zadar. Pogled prema istoku gdje se umjesto snažnih stubova prizemno i na katu javljaju po dva stupa što oblikuju trodijelni otvor prema tima apsidama. Prvobitna kupola zamijenjena je drvenim krovom.
Predromanika (9. - 11. st.)

 

Justinijanov pothvat rekonkviste bio je pokušaj usmjeren protiv struje povijesnog toka. U područje što ga je preoteo istočnim Gotima već 568. godine prodiru Langobardi i zauzimaju sjevernu Italiju, a između njih i Bizanta uskoro se naseljavaju Slaveni (slavenski grobovi kod Buzeta, Motovuna, Vižinade u Istri). Početkom 7. stoljeća na čitavo područje današnje Hrvatske prodrle su mase Avara i Slavena u seobi naroda. Povijesni izvori bilježe, a arheološki nalazi potvrđuju, njihove prodore i pustošenja od Soluna i Carigrada na jugoistoku do Nezakcija i Buzeta u Istri na sjeverozapadu. Naročito se duboko usjekao u povijesno pamćenje pad Salone (614. godine), glavnog grada provincije Dalmacije, zbog svoga simboličkog značenja - definitivnog kraja antike.

Otada, tokom dvaju stoljeća, povijesni će se procesi odvijati mimo zapisa, jer su novopridošli barbari još nepismeni, a malobrojni i uplašeni starosjedioci brinu se o najnužnijoj egzistenciji. Ali kad se nastavilo sustavnijim bilježenjem povijesti u 9. st., doznalo se da se u međuvremenu odvilo nekoliko značajnih procesa: Slaveni su asimilirali Avare, Hrvati su se naselili na području rimskih provincija Panonije, Dalmacije i Istre, oformili su prve čvršće državne organizacije, prihvatili kršćanstvo, a gornji slojevi društva upoznali su i latinski jezik i pismo.

Nastaju znatne promjene u korištenju prostora i organizaciji naselja. Preostalo stanovništvo antičkih gradova, Romani koji su se povukli pred Avaro-Slavenima u manje i bolje utvrđene ili strateški lakše obranjive prostore, ne vraćaju se uvijek u gradove. Tipičan je za Europu toga doba izbor lokacije na "lagunama", za Veneciju, na primjer, ili na otoku, kao Grado u sjevernom Jadranu. Tako se i na krajnjem jugu Jadrana stanovnici Epidaurusa (Cavtata), sklanjaju na mali otok Ragusium koji će se kasnije spojiti sa susjednim slavenskim naseljem i preuzeti njegovo ime - Dubrovnik. Ni stanovnici Salone ne vraćaju se u svoj grad, već naseljuju Dioklecijanovu palaču, manju utvrdu prikladnu za nove povijesne uvjete, koja će uskoro metamorfozirati od romanskog zbjega u slavenizirani srednjovjekovni grad Split. Ni doseljeni Hrvati ne obnavljaju Salonu, nego za novo, naselje Solin koriste prirodno fortificiranu i prometno pogodnu lokaciju na Otoku i oko ušća rijeke Jadro.

Znamo da je SOLIN postao jedno od središta ranosrednjovjekovne hrvatske države, jer je u ruševinama crkve Sv. Stjepana "na Otoku" nađen nadgrobni natpis kraljico Jelene († 976) "udovice Mihajla kralja, majke Stjepana (Držislava) kralja". Podijeljena zidanim stubovima na tri broda s jednom pravokutnom apsidom i narteksom - u funkciji mauzoleja gdje je nađen sarkofag kraljice Jelene - crkva je nad predvorjem imala galeriju i dvije kule-stubišta sa strane kao karolinške građevine. Na području starohrvatskog Solina ostaci su još dviju građevina podjednako značajnih s povijesnog i povijesno-umjetničkog stanovišta. Prva, crkva "u Gradini" (6. st.), svojim kvadratičnim tlocrtom i neobičnim središnjim oktogonalnim prostorom sa stupovima - za koji se dugo vjerovalo da je bio namijenjen krunidbenim ceremonijama - pripada bizantskoj tradiciji (tipa Sv. Sergija i Bakha u Solunu). Druga, trobrodna crkva Sv. Petra i Mojsija, primjer je stapanja regionalne starohrvatske tradicije i novih građevnih oblika što ih šire benediktinci od sredine 11. st. Umjesto karakteristične plošnosti benediktinskih trobrodnih, troapsidalnih bazilika, zidovi su izvana i iznutra raščlanjeni lezenama, apside su utopljene u zidnu masu ravnog začelja, a srednja je pravokutna, što su sve osobitosti starije arhitekture predromanike. Ovo je bila krunidbena crkva hrvatskog kralja Zvonimira, kojeg je, legat pape Grgura VII krunio 1076. godine u crkvi posvećenoj Sv. Petru.

Kažemo li da stanovnici Salone, glavnog grada Dalmacije, sele u Dioklecijanovu palaču, konstatiramo jednu od značajnih razlika između antike i srednjeg vijeka u arhitekturi i urbanizmu, a to je PROMJENA MJERILA: Grad seli u Palaču ili, što je isto, antička palača dovoljno je prostrana za čitav srednjovjekovni grad Split. Prijelaz od kasne antike, uključujući ranokršćansku i ranobizantsku fazu, na ranosrednjovjekovnu epohu možda najbolje može protumačiti na transformaciji Salone i Dioklecijanove palače. U burnim vremenima doseljavanja bile su porušene i velike ranokršćanske bazilike 5. st. na grobištima oko Salone. Održala se jedino najmanja, ali najčvršća građevina, mauzolej sv. Anastazija, na Marusincu, iz 4.st., s bačvastim svodom pojačanim pojasnicama, a izvana poduprtim masivnim kontraforima (primjer sirijskog utjecaja). Mučenik Anastazije utopljen je, u doba Dioklecijanovih progona kršćana, s mlinskim kamenom o vratu u rijeci Jadru, a njegove relikvije, kao i relikvije i prvoga solinskog biskupa Domniusa, prenesene su kasnije u Split koji je naslijedio solinsku biskupiju: Domnius, sv. Dujam postaje zaštitnikom grada, a Anastasius, sv. Staš naći će se uz njega na oltarima splitske katedrale. Međutim, već je u 4. stoljeću poganski kult u Rimskom Carstvu bio zamijenjen kršćanskim, pa otada i bivši Dioklecijanov Mauzolej (s grobnicom u donjem prostoru i carevim kultom u gornjem) služi kao crkva, a nakon propasti Salone i kao katedrala, dok se Mali hram rabi kao krstionica. Dva primjera skromnosti mjerila u predromanici su adaptacije prostora za stražu nad sjevernim i zapadnim vratima Dioklecijanove palače, u crkvice: u uskom prostoru jedne postavljena je kamena oltarna pregrada (sv. Martin), a nad drugom je podignut skromni zvonik (sv. Teodor, "Gospa od Zvonika").

 

Ploča oltarne pregrade iz Sv. Nedjeljice u Zadru (detalj) s prizorima Herodov pokolj nevine djece, bijeg u Egipat i Sv. Ivan Krstitelj, kraj XI st., Arheološki muzej, Zadar. Tradicionalni antički tip arkadnog sarkofaga prerađen je u plitki reljef linearne stilizacije predromanike, tako da je nekadašnja arhitektonska pozadina postala ornamentalni okvir.
Uz napuštanje velikih gradova i prelaska u manje, redukciju većih antičkih građevnih spomenika na skromnije formate i namjene, te upotrebu arhitektonskih fragmenata kao građevnog materijala (spolija) za grube adaptacije, svojstvena je u prijelaznom dobu i rustifikacija tehnike zidanja, i plošnost klesanja reljefa u kamenu. A kada se u 9. st. ponovo jave pouzdano datirani spomenici arhitekture i skulpture, kao i niz uklesanih natpisa i pisanih dokumenata što svjedoče o organiziranoj hrvatskoj državi - kneževini do 10. st. pa zatim kraljevini - bit će to novi sustav likovnog govora onoga stilskog razdoblja što se u europskoj kronologiji stilova naziva predromanikom.

 

O toj umjetnosti, o njenom značenju i podrijetlu postavljen je velik broj teza i hipoteza, vodile su se i još se uvijek vode polemike. Jedno od ključnih pitanja je odnos prema antici: da li je ranosrednjpovjekovna umjetnost nastavak prethodne (tezakontinuiteta antike) ili predstavlja, nakon prekida, autohtonu novinu (tzv. barbarska teza)? Tražeći uzore za pojedine oblike ili spomenike predromanike, znanstvenici su iznijeli mnoštvo pretpostavki: o tradiciji kasne antike, ranokršćanske i ranobizantske umjetnosti, o utjecajima gotskim, langobardskim i franačkim, kao i srednjobizantskim, sirijskim, perzijskim., armenskim i općenito orijentalnim, te napokon i nordijskim i praslavenskim.

Međtim, u formiranju predromaničke umjetnosti sve to možemo svesti na četiri glavne komponente, i to dvije tradicionalne - kasnoantičku umjetnost 4. i 5. stoljeća iranobizantsku 6. st. - što utječ u spomenicima i kontinuitetom unutar zadanog prostora, i dvije suvremene komponente utjecaja u 9. stoljeću, koje simultano djeluju izvana - zapadna franačka i istočna bizantska druge faze u doba makedonske dinastije. Udjel suvremene zapadne franačke umjetnosti bio je u stručnoj literaturi prilično zanemaren i tek sporadično spominjan, a na nju upućuje i politička povijest tog razdoblja, jer su se upravo na tlu Hrvatske sukobljavali i Aachenskim mirom 812. godine razgraničili tadašnji pretendenti na baštinu Rimskog Carstva: Mihajlo, bizantski car po kriteriju kontinuiteta Istočnog Carstva, i Karlo Veliki, obnovitelj Zapadnog Carstva. Karolinška kvadratična apsida - kakvu je prvotno imala i aachenska kapela, matični spomenik franačkog carstva - javlja se redovito u predromaničkoj arhitekturi od Istre do Dubrovnika, kao i tipično karolinško osložnjavanje zapadnog pročelja crkve s predvorjem i kulama (u Istri, na kvarnerskim otocima i u kontinentalnom zaleđu Dalmacije). U podjeli interesnih sfera 812. godine ostali su pod bizantskim suverenitetom antički gradovi i otoci "Bizantske Dalmacije" (Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor, Svač, Ulcinj i Bar), dok je zaleđe i kontinentalni dio pripao Francima; istodobno crkvena jurisdikcija Dalmacije gravitira rimskoj, a ne carigradskoj crkvi, pa to stvara složenu i dinamičnu situaciju političkih veza s Istokom i crkvenih sa Zapadom.

Iz razdoblja predromanike očuvano je mnogo spomenika arhitekture i skulpture, rasprostranjenih na cijelom jadranskom obalnom području i otocima Hrvatske. U znanstvenoj literaturi različita su tumačenja značenja i valorizacija ovih spomenika. Najčešće se zadovoljavalo konstatacijom skromnih formata, rustičnosti izvedbe i nepravilnosti oblika građevina kao negativnih kvalifikacija, ali se inzistiralo i na originalnosti i neovisnosti o utjecajima u raznolikosti tlocrta crkvica "slobodnih oblika" i redovitoj primjeni svodova (Lj. Karaman), ili očitavalo složena značenja u svakoj nepravilnosti i otkrivalo savršenost projektantske zamisli (M. Pejaković). Izuzetnost spomenika starohrvatske umjetnosti unutar europske baštine nije samo u mnogolikosti nego i u njihovoj kvantiteti.

Pleterna ornamentika predromaničkih reljefa na golemom području bivšega Zapadnog Rimskog Carstva pokazuje međusobnu srodnost, što je i razumljivo s obzirom na jedinstvenu zajedničku antičku tradiciju iz koje raste i slične životne uvjete kojima je namijenjena. Tako su neki predromanički kapiteli iz Angersa u zapadnoj Francuskoj srodni, na primjer, zadarskim iz crkve sv. Lovre, a fragmenti pletera (9. st.) iz južne Njemačke nalik su dalmatinskoj pleternoj skulpturi.

Kvantitet spomenika predromanike na istočnoj obali Jadrana mogla je osigurati intenzivna graditeljska i klesarska djelatnost velikog broja domaćih majstora i radionica. Ova je spomenička baština nesumnjivo proizvod graditeljske i klesarske tradicije na ovom tlu, a vrsnoća lokalnog materijala, kvaliteta dalmatinskog kamena (poznati su još u antici kamenolomi na Braču, kod Trogira, na Korčuli i drugdje), obilježit će umjetnost i u slijedećim razdobljima.

Među arhitektonskim spomenicima predromanike naročito su brojne crkvice raznolikih tlocrtno-prostornih rješenja s mnogo varijanata centralnih tipova. Uz grubu zidarsku tehniku i isključivost kamene građe karakteristična je, uslijed malog raspona prostora, česta uporaba svodova, konhi, trompa i kupola. Integralno su u kamenu riješeni i svi arhitektonski dijelovi crkve, okviri vrata i prozora, kao i tranzene (perforirane kamene ploče što su zatvarale prozore). Kameni je bio i sav crkveni namještaj, stupovi, grede i ploče oltarne pregrade s karakterističnim trokutnim zabatom unutar kojeg je upisan polukružni luk, kao na timpanonu protirona Peristila Dioklecijanove palače . U većim trobrodnim crkvama, (katedrala u Biogradu, crkve u Biskupiji kod Knina, Sv. Marta u Bijaćima i još neke), nalazio se i kameni ciborij nad glavnim oltarom. Sav crkveni namještaj bio je prekriven plošnim, linearnim ornamentom izvedenim troprutom trakom, što je zbog načina ispreplitanja nazvan "pleter". U ovim, često grubo klesanim i nepravilno oblikovanim pleternim reljefima (deformacija kružnice ili romba) ne treba previdjeti u podlozi strogo organiziran geometrijski nacrt ornamenata po zakonima proporcioniranja i komponiranja unutar zadanog okvira, što su, kao i sama graditeljska tehnika, utemeljeni u antici.

Za gotovo sve motive što se javljuju u predromaničkim reljefima možemo naći predloške u bogatom repertoaru antičkog ornamenta, iako često u drugom materijalu. i tehnici - u podnim mozaicima, na primjer, nalazimo i 47 učvorene kružnice i rombove, uzlove i pletenice, volute i drugo. Na početku i pri kraju pleterne faze predromaničke skulpture javljaju se motivi antičke arhitektonske dekoracije, kao biserni niz i astragal ili ovulus (što se u pleteru "prevodi" u motiv arkadica).

U arhitekturi predromanike dokida se razlika zidne površine kao plohe i klesanih kamenih, zapravo skulpturalnih elemenata (stup, baza, kapitel, vijenac), a pristupa se modelaciji zidne površine. Kontinuirana ili lomljena zidna ploha postaje konstituirajući element prostora iznutra i volumena gradevine izvana. Tako je, u sveopćoj redukciji, tijekom šest stoljeća (6.-11. st.) bila iščezla i trodimenzionalna skulptura. A i reljef što ju je smijenio, izgubio je debljinu i splasnuo u plohu paralelnu s pozadinom od koje se ne uzdiže niti za prst debljine, dok se nekadašnja reljefna zaobljenost i modelacija detalja reducirala na grafizam uklesanih crta. Nastao je novi likovni sustav u kojem kao da su se sva izražajna sredstva antike dosljedno "povukla" za jedno mjesto po kriteriju složenosti: skulptura se svela na reljef, reljef na plohu, modelacija površine na liniju. Pleterna skulptura otjelovljuje princip "poštivanja plohe" -možemo ga nazvati i "diktatom plohe" - to je svijet sazdan od dvije paralelne ravnine: pozadine i motiva. U toku predromanike sve su površine kamenih arhitektonskih dijelova (okviri prozora i vrata, imposti, tranzene) ili crkvenog namještaja (oltarske pregrade, oltari i ciboriji) bile prekrivene geometrijskim ornamentom po zakonu "horror vacui" - straha od prazne površine. Tek ponegdje upletene su ptičice ili poneki cvjet u krajnjoj linearnoj stilizaciji, i to po ritmičkom, ornamentalnom kompozicijskom principu i s novim simboličkim značenjem. Razdoblje apsolutne dominacije geometrijskog ornamenta što je istisnuo ljudski lik i figuralnu kompoziciju iz likovne umjetnosti trajalo je duga četiri stoljeća, od 7.- do 10. st.

 

Reljef s likom kralja, Mali hram- krstionica, Split, kraj XI st. Ploča oltarne pregrade (iz krunidbene crkve kralja Zvonimira u Solinu?) s prizorom kralja, dostojanstvenika uz prijestolje i podanika. Uz predromaničku plošnost likova javlja se više slobodne plohe (prostora).
Kao što smo utvrdili antičko podrijetlo za repertoar ornamentalnih motiva reljefa, tako ni u predromaničkom graditeljstvu uz svu raznolikost nema oblika koji u svom zametku ili savršenijoj formi ne bi bio poznat u kasnoantičkoj, ranokršćanskoj ili ranobizantskoj arhitekturi općenito, i ostvaren u do danas sačuvanim spomenicima na ovom tlu. Novija arheološka istraživanja i sve veći broj znanstveno obrađenih spomenika predromanike - oko sto pedeset --kvantitativnim prinovama dovode nas do kvalitativno novih spoznaja. Tako nam se više ne čini, kao istraživačima prije pola stoljeća, da postoje samo "slobodni" oblici, da je svaka crkva drugačija, nego razabiremo određeni broj tipova u predromanici od kojih se neki često ponavljaju: do sada je poznato sedam primjera kružnih crkvica sa šest apsida, takozvanih šesterolista (i dva osmerolista, kao varijanta istog tipa), a tridesetak primjera longitudinalnih crkvica, trodjelne podjele (često s kupolom nad srednjim poljem) i s pravokutnom apsidom. Primijećena je također i regionalna pripadnost pojedinog tipa: od sedam šesterolatičnih crkvica - pet je u okolici Zadra, dok longitudinalni tip s kupolicom dominira u dubrovačkom području. Pomnije istraživanje spomenika vodi također ka zaključku da pojavu modelacije - ritmičke smjene udubljenih polukružnih niša i istaknutih pravokutnih pilastara na zidovima u unutrašnjosti - što se činila izuzetkom, možemo radije smatrati pravilom. Spomenici za koje se prije smatralo da imaju ravne zidove, u novije su doba ispitivanjem zidova doživjeli takve mutacije u našem "čitanju", a kao najznačajniju spomenimo crkvu Sv. Petra u Priku kod Omiša. Da je takav reljefni način oblikovanja zida u predromaničkoj arhitekturi više tipičan no izuzetan, dokazuju, osim malih crkava (Sv. Juraj kod Kaštel Starog; Sv. Mihajlo, Mrkan; Sv. Tomo, Kuti; Sv. Mihajlo, Ston; Sv. Petar, Šipan i drugih) i veće crkve, kao što je Sv. Stjepan na Otoku u Solinu, pa i najveća, Sv. Donat u Zadru.

 

Umjesto često spominjanih teza o "provincijalnom" zaostajanju likovne produkcije u našim krajevima za europskim strujanjima - svaki novi podatak potvrđuje da je likovna umjetnost u Hrvatskoj bila uključena u suvremene europske tijekove. To vrijedi za najmonumentalniji spomenik crkvu sv. Donata u Zadru, ali i za one najmanje, kao što je Sv. Križ u Ninu.

Starohrvatski su graditelji razumjeli podjednako likovni govor karolinškog zapada i projektne programe učenih benediktinaca, kao i istodobnu pojavu novih oblika na bizantskom istoku gdje se javljaju crkve s upisanim transeptom (i s kupolom nad križištem) kao što ih imaju i zadarske crkve Sv. Lovre i Sv. Ivana (Nedjeljica) ili Sv. Martin (Barbara) u Trogiru, Sv. Benedikt (Eufemija) i Sv. Mikula u Splitu i Sv. Stjepan na Otoku u Solinu.

Otkrivanjem većeg broja spomenika pojedinog tipa nije, međutim, umanjena raznolikost tlocrtnih i prostornih rješenja starohrvatske sakralne arhitekture: kao da se u nekom udžbeniku domišljanja i promišljanja arhitekture pokušalo istražiti sve oblikovne mogućnosti stereometrije. Na bazi kvadrata i kruga kao temeljne tlocrtne forme poredajmo ih od elementarnih do složenijih oblika u dva niza. Na početku jednog niza je tlocrt čistog kvadrata s upisanim krugom, odnosno volumen kocke s polukuglom kupole (Sv. Pelegrin, Dugi otok), zatim pravokutnik prekriven kupolom eliptične baze (Sv. Juraj, Ravanjska), pa trodjelno raščlanjen pravokutnik s kupolicom nad srednjim jarmom (najreprezentativniji primjer Sv. Petar u Priku kod Omiša), pa kvadrat stepenasto produžen po uzdužnoj osi i dopunjen s dvije apsidiole (Sv. Donat, Krk) i napokon razvedena kompozicija istokračnog križa s kupolom nad središnjim kvadratom, upisanom glavnom apsidom i dvije male apside na poprečnom kraku (Sv. Križ, Nin). Izvedene iz kvadrata ili pravokutnika, ove crkve redovito imaju kvadratične apside.

Najelementarniji lik u drugom nizu, izvedenom iz kruga, jest kružnica tlocrta nad kojom se uzdiže valjak s polukuglom kupole, a pridodan je poluvaljak apsidice s četvrtkuglom (Sv. Marija, Iž), ali se najčešće oko središnjega prostornog valjka s kupolom okuplja šest jednakih apsida "šesterolatičnog" ili šesterokonhalnog tipa (Sv. Trojica, Split), a iznimno nalazimo i osam (Ošlje kod Stona). Ne zaboravimo, međutim, da ova i slične tipološke klasifikacije služe samo lakšem sagledavanju, preglednosti u raznolikosti, ali je zapravo svaki spomenik individualno djelo i tražio bi zasebnu interpretaciju.

Predromaničke su građevine izraz i rezultat jednog dosljedno novog principa gradnje. Umjesto antičkog principa artikulacije, raščlanjivanja (baza - trup - kapitel - luk) što čini vidljivim odnos nosača i tereta, predromaničke su crkve kao salivene u jedinstvenu masu. Često bez ikakve cezure, zid prelazi u svod ili kalotu apside, a tambur u kupolu. Volumen crkve izvana i prostor iznutra oblikuju se savijanjem i prelamanjem kontinuirane (zidne) plohe. Nespretnost izvedbe, točnije grubost tehnike gradnje i jednostavnost, gotovo siromaštvo materijala (lomljeno ili grubo oklesano kamenje zida, neravna žbuka) ne smije nas zavarati i spriječiti da sagledamo savršenu projektantsku strukturu ovih zdanja. Sugestivan su primjer šesteroapsidalne građevine, pogotovo ako ih usporedimo s antičkim kružnim građevinama, grčkim tholosom ili rimskim Pantheonom i njihovom potpuno drugačijom metodom projektiranja, konstruiranja i oblikovanja. Jedinstvena struktura šesterokonhne crkve rezultat je dosljednog projektiranja pomoću kružnice: iz nje se razvija planimetrija tlocrta kao središnjeg kruga oko kojeg se po opsegu niže šest polukrugova (a znamo da dužina polumjera dijeli kružnicu na šest dijelova) nad kojima raste čista stereometrijska kompozicija središnjega prostornog valjka poduprtog sa šest poluvaljaka (apsida) završenih četvrtkuglama (konhama) nad kojima se valjak (tambura) pretače u polukuglu (kupole). Strukturalno jedinstvo, (kružnica - krug - valjak - kugla i njihove polovice) prožima i svaki detalj: na starohrvatskim kružnim crkvama i otvori vrata su završeni polukružnim lukovima ili lunetama, dok su inače pravokutni, a čak je i središnji dio oltarne pregrade - umjesto uobičajenoga trokutnog zabata -izveden u obliku polukružne kamene grede (Sv. Trojica, Split).

Izuzetno mjesto među centralnim građevinama predromanike zauzima crkva SV. DONATA u Zadru ne samo kao najsloženija po obliku već i kao najveća: dok se kružna crkvica Sv. Marije u Ižu proteže svega sedam metara i šest u visinu, a raspon tlocrta ostalih kružnih crkava je u prosjeku deset metara, zadarska je rotunda duga dvadeset i tri metra, a visoka dvadeset četiri (bez krova). U sklopu zadarskoga biskupskog kompleksa, uz ranokršćansku katedralu, ova je crkva tvorila tipičnu "dvojnu" kompoziciju, pa nije isključeno da je imala i memorijalnu funkciju. Jedinstveni središnji prostorni valjak (nad kojim je nekoć bila kupola) okružen je prstenastim brodom u prizemlju nadsvođenim bačvastim svodom i galerijom na katu, a tri oble apside dižu se na vanjskom obodu u cijeloj visini zdanja. Unutrašnji prostor je okružen golemim pilastrima a samo se prema apsidama otvara u prizemlju i na katu trolučnim otvorima na po dva stupa. Stupovi su antičkog porijekla, kao i niz spolija u građevini koja je i zidana na pločniku zadarskoga rimskog foruma na gomilama nabacanih fragmenata (stela, greda). Čini se da je upravo zbog ovih elastičnih temelja crkva Sv. Donata izdržala sve potrese u prošlosti, kao i bombardiranja tokom drugog svjetskog rata kada su bile porušene sve zgrade uokolo. Trolist apsida simbolički je povezan s prvobitnom posvetom crkve Sv. Trojici, a tek kasnije je posvećena Donatu, biskupu zadarskom u 9. st.. Po tipu monumentalne središnje građevine s galerijom na katu odgovara zadarska rotunda carskim i kraljevskim crkvama kao što su oktogonalna Justinijanova San Vitale (6. st.) u Ravenni i dvorska kapela Karla Velikog (9. st.) u Aachenu gdje je vladaru mjesto na galeriji nasuprot svetištu. Srodna ovim građevinama po obliku i značenju, crkva Sv. Donata u Zadru ipak je osebujna i najmonumentalnija rotunda europske predromanike. Čini se da je utjecala na učestalu pojavu kružnih, šesterolatičnih crkvica, koje su, otkrivene većinom u okolici Zadra. Njihov se oblik može prikazati kao sinteza konstrukcijskog principa troapsidalnog dijela crkve Sv. Donata i šesterostranog tlocrta zadarske ranokršćanske krstionice - iznutra takoder šesterokonhne - koja je i svojim skromnom veličinom srodna ovim predromaničkim spomenicima.

Zasebnu grupu starohrvatske baštine tvore crkve s moćnim zaobljenim kontraforima iz 9. stoljeća: Lopuška Glavica kod Knina i Sv. Spas na vrelu Cetine - jednobrodne s trikonhalnim svetištem, i trobrodne katedrala u Biogradu na moru i Sv. Cecilija u Biskupiji kod Knina. Ove su crkve imale i zvonik sred zapadnog pročelja i narteks s galerijom (osim biogradske). Vezane uz donacije, posjede i funkcije hrvatskih vladara, ove one su ujedno i znatnih dimenzija. Po jedinoj, donekle sačuvanoj, jednobrodnoj crkvi Sv. Spasa na vrelu Cetine, dugačkoj dvadeset jedan metar, možemo samo pretpostavljati kako je tek monumentalno morala izgledati trobrodna crkva Sv. Cecilije u Biskupiji kod Knina, dugačka trideset tri metra.

Ako uz istarske primjere predromaničkih zvonika sred zapadnog pročelja (Plomin, Bale) upozorimo na crkvu Sv. Vida kod Dobrinja, Sv. Luciju na Krku i još neke, po dokumentima poznate primjere (Gračišće), vidimo da je ovaj tip bio naročito raširen u izvangradskim prostorima u kontinentalnom zaleđu dok su unutar obalnih antičkih gradova zvonici zidani odvojeno od crkve.

Pravokutne crkve s upisanim apsidama, klasificirane kao regionalni istarski tip, javljaju se također i u Dalmaciji: osim spomenute solinske krunidbene crkve Sv. Petra, takva je bila i velika samostanska crkva "Crkvina" u Biskupiji kod Knina, manje crkve s kombinacijom upisanog križa Sv. Nedjeljice i Sv. Lovre u Zadru, kao i dvobrodna crkva Sv. Petra Starog u istom gradu, koju spominjemo ujedno i radi kompletiranja raznolikosti predromaničkih oblika.

Predromanika nesumnjivo znači novi početak. Tek što su se Iliri romanizirali i urbanizirali, Rimsko Carstvo je propalo i Hrvati su počeli sve iznova, kao, uostalom, i ostali Slaveni i svi europski narodi nakon seobe: Langobardi u Italiji, Goti u Španjolskoj, Franci u Galiji, Germani na sjeveru. A djela početnih razdoblja često se odlikuju stopljenošću različitih funkcija, neizdiferenciranošću, nasuprot podjeli i specijalizaciji tipičnoj za razvijena i kasnija razdoblja. Tako i starohrvatske crkve nisu samo "spomenici" u prenesenom smislu - a zapravo pripadaju sakralnoj arhitekturi - nego su doslovno najznačajniji povijesni spomenici tog razdoblja, jer su na gredama i zabatima oltarskih pregrada, na portalu ili ciboriju uz pleterni ukras uklesana imena hrvatskih knezova, župana i odličnika. Najstariji dosad otkriveni natpis, iz crkve u Rižinicama, spominje hrvatskog kneza Trpimira (PRO DVCE TREPIMERO) oko 850. godine, na natpisu kneza Branimira iz 888. godine prvi put se javlja ime Hrvata: CRVATORVM (Kruatorum), a na ostalima iz 10. st. spominju se knezovi Muncimir, Držislav i Svetislav, sve do kralja Zvonimira s kraja 11. stoljeća. Ali natpis što spominje Zvonimira već je na hrvatskom (!) jeziku i pisan glagoljskim pismom. Riječ je o kamenoj ploči oltarne pregrade (tzv. Bašćanskoj ploči) iz crkve Sv. Lucije u Jurandvoru na Krku, na kojoj je uklesan spomen na kraljevsku darovnicu ("Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju je dao Zvonimir kralj hrvatski ...").

Zapis je klesan vjerojatno oko 1100. godine, ali nas podsjeća da su u toku predromanike Hrvati ne samo ovladali latinskim - internacionalnim jezikom zapadnoeuropskoga kulturnog kruga - i prihvatili latinsko pismo, već da su se i u liturgiji kontinuirano služili hrvatskim jezikom (što je papa već od 10. stoljeća bio prisiljen i službeno priznati) i da su pisali i pravne dokumente vlastitim slavenskim pismom pretvorivši oblu (makedonsku) u uglatu hrvatsku glagoljicu. Najstariji glagoljski epigrafski spomenik je Plominski reljef (11. st.) s rustificiranim prikazom antičkog Silena uz koji se potpisao klesar: "se (ovo) pisa S ... " Dvostruka pismenost i dvojezičnost u Hrvata zabilježena je na Valunskoj ploči s Cresa (11. st.) gdje je isti sadržaj izrečen hrvatskim i latinskim jezikom i uklesan usporedno glagoljicom i karolinom. Glagoljskim pismom i narodnim jezikom - unatoč svim povremenim većim ili manjim progonima - koristit će se Hrvati kontinuirano i sve više do 16. st., naročito u Istri, Kvarneru i Hrvatskom primorju, a negdje se glagoljica u liturgiji zadržala do danas.

Za Istru je karakterističan blaži prijelaz između antike i ranoga srednjeg vijeka pa ovdje nalazimo ostatke nekoliko spomenika iz 7. i 8. st., kada im drugdje gotovo nema traga. Trobrodne crkve u Guranu iz tog doba nastavljaju regionalnu tradiciju ranokršćanske dvoranske crkve 5. st. s ravnim začelnim zidom, samo što su upisane apside postale pravokutne - kao i u crkvi Sv. Sofije u Dvigradu - a umjesto stupova su pilastri. Gradeći pravilnijom zidarskom tehnikom i bolje klesanim kamenim kvadrima, romanički su graditelji u Istri ostvarili razne varijante tipa pravokutnih crkava s upisanim apsidama: najbrojnije su jednobrodne s jednom "učahurenom" polukružnom apsidom (Rakotole, Draguć, Roč, Lovran, itd.), ali nalazimo i jednobrodne s dvije upisane apside (Mala Gospa kod Bala), trobrodne s tri upisane apside (Sv. Foška kod Peroja), kao i jednobrodne s tri upisane apside (Sv. Vincent, Svetvinčenat, već zrela romanika 13. st.).

Uz ove tradicionalne komponente, tipična ranosrednjovjekovna inovacija su zvonici sred zapadnog pročelja, kojima prizemlje služi kao prolaz u jednobrodnu crkvu (Plomin - Sv. Juraj Stari i Bale - Sv. Ilija), a nesumnjivo su nastavak franačke tradicije. U Istri nalazimo kasnije i zanimljive primjere "sploštenog" zvonika, reduciranog na istaknuti zid isred pročelja koji na vrhu ima otvor za zvono (Sv. Antun, Roč). Ovaj tip, kasnije najčešće kao produžetak glavne fasade i u ravnini s njom - tzv. "zvonik na preslicu"- zadržat će se sve do renesanse i baroka.

Umjetnost u doba samostalne hrvatske države od prvih poznatih knezova u 9. st. do pogibije posljednjeg kralja narodne dinastije 1093. godine, odnosno formiranja ugarsko-hrvatskog kraljevstva na samom početku 12. st., po logici povijesnog kontinuiteta razmatramo kao cjelinu, iako je unutar tog razdoblja, sredinom 11. st., predromanika prerasla u RANU ROMANIKU, što je kvalitativno nova faza.

Za spomenike SKULPTURE treba prije svega konstatirati da je na prvim, datiranim spomenicima 9. st. umjetnost pletera već sasvim razvijena i "zrela". Dok u Istri nalazimo više prijelaznih oblika (Pula, Bale, Dvigrad i dr.), u Dalmaciji postoji tek nekoliko spomenika i fragmenata koje se pokušalo datirati u 7. ili 8.st., upravo po tome što ne pokazuju dosljednost i zakonitost pleterne ornamentike ("sućurački luk" ili luk sa sploštenim ovulusima iz Splita). I sarkofag splitskog nadbiskupa Ivana, na kojem je motiv ukrštenih ljiljana tek djelomično linearno rastvoren, smatrao se spomenikom rane faze pletera, ali ovaj reljef je možda naprosto nedovršen, a i neke druge spomenike što su prije smatrali "prijelaznim oblicima" 7. ili 8. st. (portal sv. Lovre u Zadru) suvremena kritika prebacuje na "gornju granicu" pletera, u 11. st., kada se pleter razrješuje u novi likovni izraz romanike, preuzimajući ponovno neke antičke motive.

Nekoliko spomenika iz druge polovice 11. st. na zanimljiv način spaja tradiciju predromanike sa suvremenim tendencijama rane romanike. Od crkve Sv. Petra i Mojsija u Solinu, arhitektonskog primjera te sinteze, ostali su, na žalost, samo temeljni zidovi, ali se zato hrvatska likovna baština uključila u europsku riznicu 11. st. s nekoliko izvanredno značajnih spomenika skulpture u kojima je zabilježen trenutak prerastanja predromaničkog shvaćanja plohe i ornamentalne metode oblikovanja u novu, romaničku kvalitetu označenu ponovnim uvođenjem ljudskog lika i figuralne kompozicije u likovnu umjetnost. U europskim razmjerima najznačajniji spomenici u tom pogledu iz Dalmacije su dvije ploče oltarne pregrade iz srušene crkve sv. Nedjeljice u Zadru i ploča s likom kralja u splitskoj krstionici, što vjerojatno potječe iz Solina, iz Zvonimirove krunidbene crkve, jer se i tematski veže s njenom namjenom.

Na zadarskim oltarskim pregradnim pločama s prizorima iz Kristova života još su dosljedno primijenjena oba temeljna principa ornamentalnog govora: jedinstvenim likovnim elementom, paralelnim prutkama linearno je i plošno oblikovan i ljudski lik i arhitektura i ornament (parafrazirajući Calderona rekli bismo "od istoga su tkanja i ukrasi i ljudi"), a cijela površina ploče ravnomjerno je pokrivena po diktatu "straha od praznine". Ali, dok je horror vacui jedna od značajki svake primitivne, "rane" faze u oblikovanju, na ovim pločama moramo u tome vidjeti i dosljednost zrele strukture: dio prazne plohe mogao bi nam se pričiniti kao prostor, a to bi srušilo čvrstoću tkiva, jedinstvo izraza ovog plošno organiziranog svijeta. Teme iz Evanđelja, od Navještenja do Krštenja Kristova, prikazane su na zadarskim pločama u kompozicijskoj shemi koju poznajemo iz antike s takozvanih arkadnih sarkofaga. I u ranosrednjovjekovnoj skulpturi Europe često se javlja kao motiv nazivan "čovjek pod arkadom" ("l’homme sous I"arcade"), kao, na primjer, na arhitravu portala S. Genis de Fontaine, jednom od najranijih spomenika ranoromaničke monumentalne skulpture u Francuskoj. Za razliku od antičkih reljefa gdje arkadni niz sugerira realnu arhitekturu i dubinu prostora, na oltarnim pločama iz Zadra stupovi i lukovi su samo plošne trake raščlanjene na četiri prutka, a kapitelna je zona označena poprečnom crtom. Jedinstvo oblikovnog počela toliko je da u izdvojenom detalju zadarskog reljefa ne bismo mogli razlikovati stup od odjeće ili kose ženskih likova.

Danas, kad više ne komuniciramo samo s površinskim slojem likovnog djela na razini prvog dojma -- već tragamo za skrivenom strukturom i smislom, kad ne namećemo naše oblikovne i estetske norme onome što promatramo, kao nekada, već pokušavamo otkriti i vrednovati svojstva vlastitog govora u svakom djelu i stilskom razdoblju, moramo se upitati: nije li princip likovnog identiteta prikazane arhitekture i odjeće ljudskih likova na zadarskim reljefima onaj isti - mutatis mutandis - što smo ga otkrili u odnosu nabora odjeće ženskih likova arhajske grčke skulpture i kaneliranog dorskog stupa?

Na ploči vladara iz splitske krstionice, naprotiv, iako su oobikovanii istom plošnom i linearnom metodom pomoću paralelnih prutki (nabori tkanine, kosa i brade), likovi se osamostaljuju na glatkoj podlozi, pa slobodna prazna ploha - uz objektivno dublju ispupčenost reljefa - stvara dojam treće dimenzije, prostora. Po ustaljenoj ranosrednjovjekovnoj shemi ikonografske perspektive (koja se primjenjuje i ponavlja u svakoj "primitivnoj" umjetnosti, u svakoj "naivi" od mezopotamskih ili egipatskih reljefa do suvremenog dječjeg crteža), monumentalnost ovoj kompoziciji osigurava dimenzijom iskazano značenje. Stroga se hijerarhijska ljestvica društva prenosi sneposredno u mjere likova: golemi Kralj sjedi na prijestolju, uz njega stoji manji Dvorjanik, a pod njim sasvim sićušan, klečeći u proskinezi (ponizni) Podanik.

Zbog količine i vrijednosti sačuvanih spomenika pretežno govorimo o umjetnosti s područja Dalmacije u ovo doba u antičkim gradovima i u jezgri ranosrednjovjekovne hrvatske države. Sudbina sjeverne Hrvatske bila je znatno drukčija. Ovdje su neki antički gradovi netragom nestali, a do danas nije još sustavno arheološki istraženo niti područje glavnog grada rimske provincije Panonije, Siscie. Bolje su istražene Aquae Iasae, rimsko termalno kupalište, sada Varaždinske Toplice, a bogatstvo nalaza samo dokazuje koliko se nakon arheoloških istraživanja još može promijeniti naša sadašnja predodžba o antici, pa i predromanici u ovim krajevima. U sjevernoj Hrvatskoj se često napuštaju lokacije antičkih gradova jer su bile odabirane po kriteriju sasvim drugačije mogućnosti utvrđivanja i više organizacije obrane, dok se srednjovjekovno naselje ili burg smješta na prirodno strateški prikladnu lokaciju. Tipičan primjer je odnos antičkog grada Andautonije (danas selo Šćitarjevo) uz rijeku Savu i srednjovjekovnog Gradeca i Kaptola na brežuljcima podno Sljemena, budućeg Zagreba. Prvi povijesno poznati knez panonske Hrvatske Ljudevit odabrao je upravo Sisak za svoje utvrđenje u borbi s Francima (patrijarh Fortunat iz Grada šalje mu 822. godine majstore), ali arhitektonski spomenici ranoga srednjeg vijeka nisu se ni ovdje očuvali. Iz cijelog razdoblja predromanike pronađeno je do sada na sjeveru tek par fragmenata pletera (Lobor, Sisak). Ulogu Siska, glavnog grada regije, preuzimaju u srednjem vijeku građanski Gradec i biskupski Kaptol, kasniji grad Zagreb. Ali zagrebačka biskupija osnovana je tek u osvit romanike 1090. godine, kada je hrvatska kultura na Jadranu nakon trista godina povijesnog trajanja bila na vrhuncu prve razvojne faze, a hrvatska država već pri kraju svoje samostalnosti. 

   Ispiši stranicu
  • Kulturpunkt.hr - Naša priča: 15 godina ATTACK!a - dokumentiranje jedne velike povijesti
  • Forum.tm -  Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - razgovor s Anom Danom Beroš
  • Pogledaj.to - Kvazitrg proizašao iz stihije - o problemu najnovijeg zagrebačkog trga
  • Kulturpunkt.hr - Kvartovsko kino kao alternativa - o povrtaku u kvartove i drugačijem filmskom iskustvu
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
    Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu